Izumiranje suosjećajnosti


Mala grupa ljudi faraonski izrabljuje stanovništvo, kako fizički tako i psihički. No, najveći problem našeg društva je hladnoća spram ideje suosjećanja, jer kad se netko drugi nađe u teškoj situaciji, društvo okrivljuje tu jadnu osobu ne uzimajući u obzir cijeli kontekst same situacije.

Tu dolazi do udaljavanja osobe od osobe, prijatelja od prijatelja, brata od brata, a sve zbog nakaradnog sustava u kojem živimo i umrtvljenosti kolektiva da to promjeni.

Zašto ljudi ostaju hladni po pitanju tuđe nesreće? A kada bi se i sami našli u toj situaciji vjerojatno bi isto postupili, tj. tražili pomoć?

Zar je smisao ovoga života ostati sam u njemu, ne uzimajući u obzir kolektiv koji zajedno djeluje toliko skladno da bi posljedično, kad bi baš vi kao pojedinac nestali iz njega, nastao  mikro-kaos.

Problem je sustav koji je postavljen na način da se suprotstavljamo jedni drugima zbog elemenata opstojnosti jer smo osuđeni na puko preživljavanje. 

Okretanjem ljudi jedni protiv drugih, sustav igra ulogu osiguravanja one male grupe ljudi da žive faraonski izrabljujući to jadno stanovništvo, kako fizički tako i psihički.

Naša uloga, uloga kolektiva, je da stanemo jedni uz druge, da sklonimo predrasude koje nam je sustav nametnuo te da shvatimo da smo svi dio tog sustava koji je pogrešno postavljen.

Uzmimo za primjer zgradu s lošim temeljem. Dok god je temelj nestabilan, ljudi će se u toj zgradi osjećati nesigurno i okrivljavat će ljude koji su na prvim katovima te iste zgrade zbog toga jer na njih gledaju kao pogrešan uzrok, ni ne sluteći tko je zapravo tu zgradu i sagradio.

Projekt same zgrade, odnosno vlasti ovog sustava treba uočiti kao pravi uzrok, a zgrada i kolektiv unutar nje u ulozi građanstva trebaju uzeti stvari u svoje u ruke i shvatiti da nas jedino zajedništvo može izvući iz ove situacije.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp