Kako se nositi s lažima

Kako se nositi s lažima

Civilizirano ponašanje ponekad znači i prihvatiti nečije laži. Žalosno, ali istinito. Koliko nam se puta znalo dogoditi da pričamo s čovjekom koji nam laže u lice, a mi šutke prihvaćamo njegove ili njezine laži. Nema čovjeka kojemu se to nije dogodilo. Što učiniti? Nećemo valjda lažovu u lice reći – lažove jedan, sram te bilo! Svi mi svakodnevno prihvaćamo nečije laži samo kako bismo s tom osobom ostali u tzv. civiliziranim odnosima ili kako bismo održali mir situacije u kojoj se nalazimo.

A, kada već govorimo o lažovima i o tome kako podnijeti njihove laži, priznat ćemo, lakše podnosimo lažove koji lažu sa stilom, koji se potrude svoje laži upakirati u neku zanimljivu priču, od onih lažova koji nesmiljeno lažu ne trudeći se nimalo uljepšati i ukrasiti svoju laž nekim detaljima koje su, eto, osmislili samo zbog nas. Teško to priznajemo, ali u nekim životnim trenucima kao da volimo laži koje su osmišljene radi nas, jer imamo osjećaj kako se ta osoba ipak potrudila izmisliti cijelu priču s jednim jedinim ciljem – kako bismo mi živjeli u zabludi. Pomalo smiješno, zar ne?

Šalu na stranu, laži su vrlo snažan alat naše svakodnevne komunikacije s mnogim ljudima i često ljudi koji se njima služe postižu velike uspjehe, što na privatnom, što na poslovnom planu. Neki su ljudi svoje umijeće laganja ispolirali do savršenstva, uvidjevši koliko im to umijeće pomaže na životnom putu. Primjere uopće nije potrebno navoditi, jer ih je uistinu bezbroj.

Kome još treba istina, zapitat ćemo se, kada laži danas tako dobro prolaze? Laž nije zakonom zabranjena, čak naprotiv, prešutno je društveno vrlo dobro prihvaćena, da ne kažem poželjna, jer spada u sastavni dio sveopćeg pretvaranja i prenemaganja na putu do uspjeha. Ne postoje nikakve sankcije protiv laži. Zašto bi i postojale, pitaju se svi oni koji su ovladali umijećem laganja.

Da. Sloboda govora često puta je isto što i sloboda laganja. I, što sad? Ništa, naravno. Svijet se neće promijeniti. Ni ljudi. Sve će ostati kako jest. Laž nije topla voda koju smo otkrili, niti korov koji možemo trajno odstraniti. Ona je duboko ukorijenjena u međuljudsku komunikaciju od vremena od kada ona postoji. Toliko smo svakodnevno zapljusnuti svakojakim lažima, da ih ponekad doista uzimamo zdravo za gotovo, kao nešto sasvim normalno i prihvatljivo, kao sastavni dio života. A, možda ne bi trebalo biti tako. Možda nikada nismo smjeli laži uzeti zdravo za gotovo zbog mira u kući, zbog zadržavanja nekog ustajalog odnosa, zbog čuvanja prijateljstva koje to u biti nije, zbog tko zna čega. Možda bismo trebali razmisliti o redefiniciji i revalorizaciji međuljudskih odnosa kao takvih, uspjeha kao takvog i istine kao takve. Istina koja glumi istinu to nije, već je laž. Da. Laž je istina koja to nije, ali izgleda kao da jest.

Bilo bi ipak dobro sjetiti se ponekad da su laži loše i zločeste i da se njima služe loši ljudi koji od nas svojim lažima žele raditi budale. Nemojmo zato te ljude smatrati prijateljima i svakodnevno im opraštati njihovo laganje ili pronalaziti opravdanja za njihove laži kao ono najpoznatije opravdanje zvano – bijele laži (u prijevodu: dozvoljene laži, jer se njima služimo kada tobože želimo voljenu osobu zaštiti od loših vijesti), već se probajmo zaštititi od njihovih laži na način da počnemo birati naše društvo i provoditi naše vrijeme s ljudima koji zrače istinom koje god boje ona bila. Istina koja to jest ne trudi se biti ono što jest, ne glumi, ne priča priče, već samo jest to što je.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp