Poslovno novinarstvo u suvremenim kretanjima


Indeks makroekonomske otpornosti (zajednički su ga razvili švicarski  institut SRE – Swiss Re i britansko sveučilište LSE – London School of Economics) pokazuje već mjesecima da je svjetska ekonomija danas manje otporna na globalnu financijsku krizu nego što je bila 2007. Analiza tako pokazuje da je 80 posto zemalja (obuhvaćeno je 31 zemlja sa 75-postotnim udjelom u svjetskom BDP-u) u tom pogledu sada ranjivija, unatoč činjenici da su financijske institucije osnažene i jače su nego što su bile na početku spomenute krize. Kao argument se navodi da su raspoloživi amortizeri za suzbijanje krize danas slabiji nego tada.

Postoje vjerodostojni ekonomisti (čak i nobelovci) koji tvrde da je globalni financijski sustav inherentno nestabilan, da ne postoji jamstvo da se neće srušiti u budućnosti kao rezultat zlostavljanja, pogrešnog ponašanja ili drugih čimbenika koji nisu povezani s onima koji su izazvali posljednju krizu. Robert J. Shiller (2009), vodeći promatrač financijskih tržišta i onaj koji je izdao ponovljena upozorenja o mjehurićima u gospodarstvu u Sjedinjenim Američkim Državama, misli da su “kapitalistička gospodarstva, ostavljena vlastitim uređajima, bez uravnoteživanja vlada, u suštini nestabilna“. Ono što čini „noćnu moru“ je scenarij da je sposobnost pojedinih vlada da spriječe gospodarsku depresiju kroz razne intervencije, kao što su one raspoređene u 2008-2009., bitno sužena i ovisit će o funkciji zdravlja vlastitih financija. Poanta je da bi još jedna financijska kriza mogla staviti iste vrste pritiska na proračune koje smo vidjeli nakon 2008., s time da je sada polazna točka, u smislu razine duga, mnogo nepovoljnija.

U blogu Svjetske banke nedavno je objavljen članak čiji je autor Augusto Lopez-Claros, bivši direktor globalnih pokazatelja i analize u Svjetskoj banci. Zanimljiv je iz više razloga: posebno jer se zalaže za fiskalnu stabilizaciju u narednim godinama. Upozorio je da je u mnogim zemljama javni dug danas na razinama koje su posljednje viđene na kraju drugog svjetskog rata. Po njegovom mišljenju neki oblik fiskalne konsolidacije, uz potporu drugih strukturnih i institucionalnih reformi, može biti jedini održiv put u nadolazeći godinama. On navodi i tri argumenta koja podržavaju ovu tvrdnju. To su ukupno smanjen fiskalni prostor, zatim povećani srednjoročni pritisci i, konačno, nestabilnost financijskih tržišta.

„Pogrešno je misliti da bi opuštanje proračunskih pravila, što bi omogućilo veće deficite i odgovarajuće veće razine duga, eliminirati potrebu za bolnim i dugim zakašnjelim reformama koje su vrlo zaduženim zemljama tako očajnički potrebne. Održivi gospodarski oporavak – ključan za uspješno rješavanje problema s dugom – doći će samo kada vlade provedu reforme koje će pomoći u uklanjanju prepreka koje su dugo potkopale konkurentnost i smanjile potencijalni rast“ – tvrdi Lopez-Claros.

Ovakve situacije i razmišljanja sigurno će potaknuti mnoge teoretičare i praktičare ekonomije da evoluciji, metodama, problemima i perspektivama svog odabranog područja pristupe na drukčiji način. Ono što danas uglavnom nedostaje ekonomistima  jest kreiranje velike slike. Parcijalni pristup razumijevanju ekonomske logike i rješavanja ekonomskih problema dovodi nas u situaciju podvojenosti – kome vjerovati i koga slijediti.

Veliki ekonomski mislioci prošlosti, Smith, Ricardo, Keynes, Marx, Schumpeter i Galbraith, nisu koristili matematičke metode i deduktivnu logiku, što je već decenijama glavni alat dobitnika Nobelove nagrade iz ekonomije. Glavno analitičko oruđe istinski velikih ekonomista nije bila formalna logika, nego snaga argumenata koja je pokretala mase. Nedvojbeno, vladajuća i pogrešna ekonomska teorija današnjice počiva na ideji nereguliranog kapitalizma sažetoj u rečenici čuvenog Paula Samuelsona koji smatra “da je poznati austrijski ekonomista Joseph Schumpeter pogriješio u mišljenju da postoji vremenski raspored kada će kapitalizam nestati”.

Makroekonomisti su potpuno zanemarili ulogu psihološkog faktora. Naime, većina ljudi ekonomske odluke ne donosi razumom i logikom, nego emocijama i osjećajem. Tvrdeći da je ljudsko ponašanje sasvim racionalno i predvidljivo, kvantitativni ekonomisti su svojim modelima pomagali (samo)zavesti bankare i političare, a ekonomska kriza je pokazala da je njihova sposobnost predviđanja bila ništavna.

Svijet nije naučio lekcije o financijskoj krizi

Velika financijska i gospodarska kriza  iz 2008. predstavlja pravi školski primjer ekonomske katastrofe nesagledivih razmjera. Iako  (i danas) još nema punoga konsenzusa oko razloga te krize, većina stručnjaka prepoznaje krivce krize ponajviše u financijskom sustavu koji se otrgao kontroli te izbjegao regulaciji i nadzoru. Velikim dijelom se to odnosi i na poslovno novinarstvo Desetak godina nakon početka financijske krize, središnji bankari i političari (pa i novinari)  tapkaju se po leđima: najgore je iza nas i oporavak je obavljen. Greška. Samo je pitanje vremena prije nego što kriza opet pukne. I to s punom snagom. Svijet očigledno nije naučio lekciju.

Kako su novinari i ukupno poslovno novinarstvo reagirali na pojavu financijske krize i što smo uopće naučili iz nje? Je li nova financijska kriza zaista na pomolu? Učestale priče o najavljenom rastu kamata, nagli rast inflacije i napuhavanje cijena nekretnina uvod su u taj nemili i nemilosrdni scenarij.

 

U jednom intervjuu Howard Kurtz, ugledni novinar i ekonomsko-financijski analitičar The Washington Posta, dugogodišnji šef dopisništva na Wall Streetu, iznio je zanimljivu tezu o poslovnom novinarstvu. Doslovce, ta teza glasi: „Htio sam spoznati koliki je stvarni utjecaj novinara koji se bave financijama u odnosu na političke novinare koji nas obasiplju informacijama iz Washingtona.  Ustanovio sam, naravno, da je utjecaj specijaliziranih novinara za financije daleko, daleko veći. Kada politički novinar napravi grješku, on/ona izgledaju smiješno i predmet su poruge jedan dan. Kad financijski novinar napravi grješku, ljudi gube novac.“

 

Teško da bi se jednostavnije moglo objasniti značenje i ulogu financijskoga odnosno, bolje rečeno, poslovnog  novinarstva u današnjem globaliziranom svijetu. Jedno je potpuno jasno: gospodarstvo preuzima kormilo u svjetskim zbivanjima i svi procesi internacionalizacije, globalizacije i drugih aktualnih procesa vezani su isključivo uz gospodarstvo odnosno uz politiku, koja kroz gospodarsku supremaciju želi uspostaviti novi svjetski gospodarski poredak. Živimo, zapravo, u svijetu gdje ekonomsko  jači i financijski moćniji određuju sva pravila igre kao i mjerila ponašanja i djelovanja. Svijet interesa i svijet nasilja ulaze u nasilnu preraspodjelu svih odnosa u društvu, pa time i u gospodarskoj sferi.

 

Jaz u prikupljanju informacija – najveća pošast

Već je Jean Jaques Servan Schreiber u svojoj poznatoj knjizi “Američki izazov” vrlo jasno upozorio da je jaz u prikupljanju, širenju i korištenju informacija među najrazvijenijim zemljama i onim manje razvijenim zapravo najveća opasnost suvremenog čovječanstva, koja se može pretvoriti u kobni faktor za ove posljednje. Ta postavka dobiva svoju pravu vrijednost ako usporedimo kako se sporo odvija transfer tehnologije u zemlje u razvoju, kolika je znanstvena snaga najrazvijenijih zemalja i kako je znanje sve više resurs, prije svega u stvaranju profita.

Istina, da bi  novinari koji se bave gospodarskim pitanjima mogli uspješno obavljati svoju informativnu (ali i edukativnu) funkciju, sam medij mora biti prilagođen zahtjevima svojih korisnika. Prema podacima 80 funkcionalnih analiza stručne i gospodarske štampe, ona je najkorisnija po utjecajima na formiranje načina ponašanja, zatim kao izvor aktualnih podataka, ali sve više i kao sredstvo stalnog, vrlo specifičnog obrazovanja i stručnog osposobljavanja.

Postoji realna opasnost da tu upadnemo u prvu zamku. Kako da se poslovan čovjek u bujici informacija koje mu stoje danas na raspolaganju – ako se zna njima služiti i ima odgovarajuću infrastrukturu – a riječ je o stalnom, nekontroliranom, neselekcioniranom i neusmjerenom dotoku informacija, podvede osnovnoj funkciji: da mu informacija služi proširenju znanja i olakša donošenje poslovnih i razvojnih odluka.

Pokazalo se, naime da količina informacija sama po sebi nije garancija da će spoznaja biti dovoljna i da će pružati bolje mogućnosti za donošenje zaključaka ili odluka u nekom pitanju. Danas stoga imamo gotovo paradoksalnu situaciju: još nikada nije bilo tako mnogo informacija – dakle dostupnog, pripremljenog i uskladištenog znanja – kao što je to slučaj danas. Pa ipak, još nikada se nije toliki broj ljudi osjećao nedovoljno ili loše informiran. Naime, uz plimu informaciju dolazi i njena oseka i samo umjereni ritam plime i oseke može čovjeku dati pravu mogućnost korištenja informacije. Tu je uloga novinara i medija gotovo nenadoknadiva, osobito kada je riječ o odabiru informacija i načinu njihova plasiranja.

Druga zamka je svakako pokušaj lakiranja podataka, koji je podosta prisutan, osobito kad je riječ o napisima iz banaka ili pojedinih poduzeća. Praksa, međutim, pokazuje da zatvaranje očiju pred problemima – spomenimo samo bankarsku krizu, zatim  pretvorbu kao proces urušavanja hrvatskog gospodarstva ili stalni gubitak radnih mjesta kroz deindustrijalizaciju – nije nimalo produktivno i ide na štetu cijeloga društva.  

 

Sluge i apologeti mainstreama

Opetovano se pokazalo da je poslovno novinarstvo uvjereni sluga mainstreama, a ne kritički raspoloženi tragač za otkrivanjem prave istine. U području gospodarstva, koje ima veliku važnost u ukupnim društvenim kretanjima, prevladava duh ‘dnevnog novinarstva’ koje nudi malo informacija i uzrokuje mnogo dezorijentiranosti. Trajna je procjena (I ocjena) da je svjetsko poslovno novinarstvo kao promatrač, izvjestitelj ili komentator financijskih tržišta i financijske politike sve do izbijanja globalne financijske krize loše djelovalo.

Temeljna odrednica svakog ozbiljnog lista ili rubrike svodi se, prije svega, na pokušaj održavanja visoke profesionalne razine, da se u svojim stavovima ne povode za dnevnopolitičkim događajima i da, iznad svega, poštuju činjenice kao temeljni postulat i credo svoje funkcije u odnosu na javnost. Svaka rasprava o informaciji i njenoj vjerodostojnosti uvijek je iznova i rasprava o etici, pa onda i o etici u novinarstvu i medijima, o odnosima svih faktora u procesu informiranja ili društvene komunikacije kao šireg pojma.

U pokušajima da se osvijetli kako hrvatski gospodarski novinari dolaze do informacija glavni se naglasak stavlja na nedovoljne mehanizme međusobnog komuniciranja medija-novinara i izvora informiranja. Činjenica je da se u tim uvjetima traže i neprimjereni putovi do informacija, što počesto onemogućava provjeru informacije i njene točnosti. Na temelju toga nastaju ozbiljni nesporazumi na relaciji mediji- gospodarstvo. Druga dimenzija ovog fenomena jest „kvadratura zatvorenog kruga“, a odnosi se na često nedovoljno stručnu osposobljenost gospodarskih novinara da prate sve svjetske procese (posebno globalizacije i integracije te financijskih kretanja), što očito traži još veću specijalizaciju novinara prema određenim područjima. Najnoviji primjeri sloma Agrokora, Uljanika, Trećeg maja – da spomenemo samo njih – opetovano potvrđuje temeljnu tezu: novinari nisu dovoljno osposobljeni da prate duboke i izrazito sofisticirane procese globalizacije i internacionalizacije svjetskoga gospodarstva čiji smo (sve više) sastavni dio odnosno da njih pravodobno reagiraju.

Utjecaj na sva gospodarska i društvena kretanja

Financije u tom pogledu imaju nenadmašnu ulogu i funkciju. Dovoljno je istaknuti da vrijednost transakcija na svjetskim burzama ponekad dnevno prelazi vrijednost ukupne svjetske trgovine u jednogodišnjem razdoblju. Dakle, financije neposredno utječu na sva gospodarska kretanja, one potiču razvoj ili stagnaciju; one su presudan čimbenika u našem životu, ma koliko toga bili mi svjesni ili nesvjesni.

Posljednjih godina imamo u svijetu i Europi čitavu poplavu specijaliziranih gospodarskih časopisa, a najviše njih se bavi kapitalom, financijama, burzama ili – elektronikom. Internet sve više prodire u sve pore života, a E-Commerce odnosno digitalizacija na različitim područjima djelovanja unosi potpunu revoluciju u strukturnu organizaciju poduzeća, razbija uobičajene okvire poslovanja i otvara potpuno nove mogućnosti za stvaranje dodane vrijednosti.

Zapaženo je, međutim, da praćenje gospodarskih kretanja u našim medijima ipak  (ozbiljno) zaostaje za potrebama i da na tom području predstoji još mnogo posla. Dva su temeljna razloga takvom pristupu.

Prvo, u nas još nije prihvaćeno stajalište da su gospodarska i financijska kretanja najbitnija za političku,. gospodarsku i socijalnu stabilnost društva. Dominantna pozicija politike narušava te odnose i vrlo često dovodi do poremećaja ravnoteže u društvu.

Drugo, za nas u ovom trenutku još važniji element, jest nedovoljna spremnost novinara koji se bave gospodarskim temama. Ako izdvojimo špekulacije ili aferaški pristup, to pretežno nisu atraktivne teme; treba podosta znanja, provjeravanja i stjecanja  povjerenja sugovornika, a to se ne postiže odjednom ni olako. Želja za brzom afirmacijom, posebno na TV, potire profesionalizam i dovodi do potpune nekredibilnosti i novina i novinara. A to je najgore što se može dogoditi samoj struci i protagonistima.

Ovaj članak je rezultat višedesetljetnog iskustva čovjeka koji se cijeli svoj radni vijek bavio gospodarskim temama. Autoru nije namjera da drži neka moralna predavanja, ali mu je želja da pokuša ukazati na neke stvari i pojave koje su bitne za obavljanje ovog dijela odgovornog novinarskoga posla i, na temelju dugogodišnjeg iskustva upravo na tim pitanjima, ukazati na ponešto drugačiji način novinarskog profesionalnog razmišljanja. Opravdano je pitanje što su novinari naučili iz žestoke financijske i gospodarske krize?

Pouka, izazov i zamka

Za novinare koji prate financije i burze posebno je poučan primjer bankrota jednog od najvećih svjetskih poduzeća enron. Zašto? Gotovo do posljednjega trenutka nije se znalo za objektivne teškoće u koje je upalo ovo poduzeće. Novinari u svim medijima, tiskanim i elektronskim, pisali su pozitivne panegirike ovom poduzeću s gotovo mitskim uspjesima. Magazin Fortune svrstao je Enron u „stotinu najboljih firmi u kojima ljudi žele raditi“; magazin Worth svrstao je Jeffrey Skillinga među „50 najboljih izvršnih predsjednika kompanija“. New York Times je pozitivno pisao o firmi. Tako je slučaj Enron postao paradigma uspješnosti, ali i klasičan primjer kako se cijela nacija može povući za nos.

Novinari u tom slučaju nisu odigrali zahvalnu ni pozitivnu ulogu, ili barem najveći dio njih. Naime, signali upućeni sa strane kalifornijskoga tiska upozoravali su na negativnu ulogu ENRONA u energetskoj krizi koja je zahvatila Kaliforniju; javljali su se kritički članci oko pitanja da li je ENRON precijenjen. No, upravo je Wall Street Journal odigrao ključnu ulogu u prepoznavanju dubine i širine problema koji je uzdrmao cijelu američku privredu. Bilo je, međutim, prekasno i sve što se odvijalo na medijskoj sceni iza bankrota bilo je samo pokušaj „spašavanja novinarskog obraza“. Obrambeni mehanizam je gotovo potpuno zakazao – s katastrofalnim posljedicama za veliki broj ljudi i poveznih poduzeća.

 

Imamo i svježije primjere, konkretno iz Kine. Gospodarske vijesti iz Kine godinama pa i desetljećima donosile su samo uspjehe, osvajanje svjetskog tržišta, rast. A onda je Evergrande grupa objavila kako ne može vraćati svoje financijske obveze. I strah od njihova stečaja zatresao je ne samo Kinu nego i okolna tržišta.

Evergrande se upleo u sve i svašta: ne samo nekretnine nego i prehranu, električne automobile te sport. Dužan je 305 milijardi dolara. To je, da stavimo u neki odnos, petogodišnji iznos hrvatskog BDP-a. 

Vlasnik Evergrande je milijarder Hui Ka Yan. Graditeljsko carstvo stvorio je u vrijeme gospodarskog ‘booma’ i pomame za nekretninama. Samo prošle godine tvrtka je zaradila više od 100 milijardi dolara. No sredinom ove godine cijene dionica i obveznica kompanije počele su slabjeti. Navodno duguju novac čak 171 domaćoj banci i 121 financijskoj tvrtki. Moguća propast kompanije straši i desetke tisuća običnih ljudi koji su kupili nekretnine i većinom unaprijed uplatili.

Evergrande je u potrazi za svježim kapitalom zaobilazio rigidne partijske direktive i ograničenja i posegnuo za tzv. “bankarstvom iz sjene”. Ulagačima su nerijetko obećavali isplate dvoznamenkastih prinosa i sve je cvalo dok tržište nekretnina nije usporilo. Prodaja je išla sve slabije, a povrat na uloženi kapital bivao sve niži. Dionice su od početka godine izgubile 80% vrijednosti. 

„Mislim da od sada ljudi mogu lakše disati. Mislim da su kineska vlada i tržište uspjeli izbjeći potencijalnu katastrofu poput trenutka Lehman Brothers koji je pokrenuo financijski tsunami. Međutim, morat ćemo pomno pregledati sektor nekretnina u Kini koji je još uvijek prekomjerno zadužen, upozorava ekonomski analitičar Francis Lun. Evergrande je prodao milijarde dolara imovine kako bi otplatio dug otkad su kineski regulatori prošle godine pooštrili ograničenja zaduživanja u nekretnina. Kineska središnja banka ubrizgala je 14 milijardi dolara u bankovni sustav kako bi smirila ulagače.Barem je to spriječilo katastrofu“, dodaje Lun.

U svakom slučaju, samo ovih nekoliko naznaka govori o izazovima i zamkama poslovnog novinarstva, ali mu povećava i draž. Kad sam prvi put pročitao slogan jednog od najboljih svjetskih ekonomskih časopisa, „Wirtschaftswoche“, malo sam se zamislio. Slogan, naime glasi: „Nichts ist so faszinierent wie Wirtschaft“ (ništa nije tako fascinantno poput  gospodarstva). No, samo malo dublje promišljanje o značenju tog slogana jasno upućuje na realan odnos u društvu, koje je sve više ovisno o gospodarstvu. I to se ne smije zaboraviti. Sva društvena nadgradnja ovisi upravo o snazi gospodarstva.

Upravo stoga je uloga novinara, specijaliziranih za poslovno novinarstvo, uvjetno osjetno veća od drugih, a ujedno traži i bolje obrazovanje, više znanja i sposobnosti da povezuje činjenice.

Tu se vraćamo ne početnu misao Howarda Kurtza: „When a financial journalist screws up, people can lose money“. I to je to.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp