Pješčani sat

Pješčani sat

Sutra je još daleko. Jako, jako daleko. Volim tako razmišljati. Iz te perspektive daleke sutrašnjice još više volim svaki današnji dan. Pješčani sat na mom radnom stolu svojom me protočnom preciznošću podsjeća kako je svako zrnce pijeska jedan trenutak koji zauvijek odlazi u nepovrat. Ne uzimajmo zdravo za gotovo poruke pješčanog sata. Možemo se praviti kako vrijeme ne postoji, onako, iz zabave, kako bismo se svako malo izgubili u životnim radostima. Ali, ono je tu, u nama i oko nas. Ono je rijeka života koja neumorno teče. Tecimo s njom.

Znajmo odvojiti bitno od nebitnog. Znajmo što je ljekovito za nas, a što nas truje. Znajmo što nam bistri um i što ga zamagljuje. Znajmo prepoznati energetske vampire i one ljude koji su vrijedni svake sekunde našega života. Znajmo kako ćemo napuniti naše baterije i klonimo se svega i svakog tko ih prazni. Razgrnimo oblake, uhvatimo zraku sunca i ne puštajmo je. Svaka je od njih jedan jedini jedinstveni poklon života koji se neće ponoviti nikada više. Svaka je od njih neponovljiva. Neka takvi budu i svi trenuci naših dana. Svježi. Uvijek novi. Puni vitamina. Zdravi i veseli. Da. Autentični. Visoke energetske vrijednosti. Vrijedni življenja.

Živimo opušteno. Prepustimo se rijeci života i shvatit ćemo da smo kod kuće doista tamo gdje nam srce stanuje. Naše srce je naš jedini dom. Često me zaokuplja moj dom. Pitam se – jesam li učinila dobro kada sam zauvijek otišla od njega? I, onda shvatim da ni onda kada odlazimo zapravo uopće ne odlazimo ako tako ne odluči naše srce.

Neki dan iznenada me uhvatila nostalgija. Začuh zov doma mog. Začuh kako me zove moj stari dom. Dom mog djetinjstva. Došao mi je u misli i nije me puštao. Odlučila sam krenuti za tim osjećajem. Morala sam. Došla sam sama na staru adresu iz moga djetinjstva i zastala malo pred tom starom kućom u kojoj kao da još uvijek živi moje djetinjstvo. Gle, mene više nema tu. Ne stanujem tu. A tu sam. Evo me. Čujem svoj smijeh i smijeh dragih mi ukućana. Svi smo tu. Vidim i čujem sve nas. Vidim žive slike mojih najdražih kojih više nema, ali tu su, ipak su tu. I bit će tu. Osluškujem svoje srce. Ono mi daje najbolje odgovore. Sretna sam što sam došla na prag na kojeg me dovelo moje srce. I moj dom je sretan. Otišla sam, a zapravo nikada nisam otišla. Srce mi stanuje tu. Razmišljam o svemu što je bilo i što će biti, dok mi pogled bježi s prozora moje sobe prema nebu. Ne želim prestati gledati to nebo. Ono čuva sve nas i naše uspomene. Vječnost je još uvijek tu. Dobro je. Srce mi je ispunjeno radošću. Sada mogu dalje, pomislih i krenuh proživjeti preostale sate toga dana, zagrliti preostala zrnca pijeska mog pješčanog sata.

Da. Za sreću je potrebno tako malo. Jako malo. Velika očekivanja ne vode nas nikamo. Uživajmo u svakom danu s mišlju kako je sutra daleko. To će nam pomoći da uživamo u sadašnjosti od koje je satkan život. Prolazno trajan. I samo naš. Jedan jedini. Živimo za svaki trenutak sreće. Ne očekujmo puno od života. Samo mu dajmo sebe u cijelosti. To će biti sasvim dovoljno. Za sve ostalo on će se pobrinuti sam.

Jesen je tu. Stigla je. Ni prerano. Ni prekasno. Na vrijeme. Ona je divna. Ona je krik prirode. Carstvo gorućih, plamenih boja životne prolaznosti koje nas zovu u život, u trajanje. Sve izgara u plamenovima iznova se rađajući. Nenadmašno.

Jesen je najbolji prikaz prolazne trajnosti Prirode, njezine bolno ugodne i gorko slatke protočnosti. I brojke su dio te prolazne trajnosti. One prolaze i traju istodobno. I, da, ponavljaju se i to uvijek na neki nov način. Volimo brojke i bojimo ih se istodobno. Datume i volimo i ne volimo. Volimo ih kada su to sretni datumi, rođendani, sretne obljetnice, a ne volimo ih kada obilježavaju nešto tužno i za nas bolno.

Sjetimo se načas početka tisućljeća. Sjetimo se našeg boravka u uskom grlu pješčanog sata, između dvije brojčanim zidom razdvojene epohe. Dobro se sjećam, naša su očekivanja na početku tisućljeća bila doista optimistična. Bolji svijet bio je na vidiku. Vjera u bolje dane neka nas nikada ne napusti, a svaki novi današnji dan neka nam svima bude ispunjen radošću. Svako je novo danas jedan vrijedan poklon Prirode svakome od nas. U jednom su danu sva tisućljeća. Budimo zahvalni na svakome od njih. Na svakom otkucaju sata. Jedan od njih bio je prvi kojega smo čuli. Jedan od njih bit će i zadnji. A život neka zato bude onakav kakav želi biti i neka slavi svaki novi otkucaj našeg srca. Jer naše srce je naša vječnost. Naše nebo. Naš dom kojega nikada ne napuštamo. Naš pješčani sat ispunjen zvjezdanom prašinom duha. Radujmo se…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp