Malo nas je ostalo, ali još smo tu


Ponekad odem tako do grada sam, želim ga vidjeti, popričati s njim baš onak’ k’o sa starim frendom. Želim ga pitati zakaj se tak’ promenil, ali čini mi se da ni on ne zna nego samo sliježe ramenima i gleda tupo u daljinu.

Sednem si tak na Cvjetni i pogledom, mirisom i srcem tražim onaj moj Zagreb, onaj Zagreb koji je imal dušu, taj svoj prepoznatljivi fakinski štih. Pogledom tražim Brankeca kako drži svoje političke govore, Giovannija u nekom svom pilotskom snu, Đukicu i njegovu gitaru. Tražim zapravo one ljude koji su činili moj Zagreb.

Nema više ni Cice, pravog zagrebačkog dečka i njegovog plavog devet, znal bi ga videt i njega i Mlinku i Štefa, na nekoj kavi ili gemištu u gradu. Kad smo kod gemišta i to bu uskoro nestalo jer sve manje ima onih kaj piju gemište i škropece.

Zdignem se i odem do Čarlija , nema gospona Mirka i njegove supruge, a nažalost ni sina. A kaj je bil Čarli, Čarli je bil Zagreb, nisi moral čitat novine da bi znal kaj je novoga.
I tak opet sednem i čekam Plota da se pojavi iza ugla i veli ‘Kaj je mali, kaj glumiš, odi delat nekaj!’.Sedim i nekak mi je teško u duši jer nema više mog Zagreba, nema više onih ljudi koji su znali kaj je Zagreb. Nema više frtalj i tri frtalja, škarnicl i mojne ljatmu. Neke strane riječi zuje i zvone mojim ulicama, ne vidim više ni klinca da potrči i potera golubove.

Ne znam, mladima je vjerujem dobro, ali meni fali onaj moj Zagreb, koji se više vratiti neće.
Tu i tamo neki klinac pokuša skupit taj zagrebački izričaj, taj kaj, tu šatru, pokušavajući shvatit kaj smo bili. A bili smo fakat, kužiš i kaj je, bili smo zvijezde što noću sjaje.
Malo nas je ostalo, malo tih zanesenjaka i ako ne bumo mladima pričali, Zagreb će i dalje poput pogrbljenog starca tupo i sjetno gledati u daljinu.

Često mi puta to kažu, kad se nešto promijenilo s boljeg na lošije ili s lošeg na gore još. Zašto moramo prihvaćati novo, kad je u starom toliko dobra bilo i ne mislim tu na politike i vlasti, već pričam o nama i ukradenim pričama našeg djetinjstva, našega grada. Pričam o izgubljenim zanatima, šusterima i musterima koji su na tako jedan fini način znali sve to prodati.

Pa di su fotografi i razvijanje slika, a nikad više fotografa nije bilo nego što ih ima danas, a kad nekog pitaš da ti pokaže neku sliku, slijedi polusatno grozničavo traženje po mobitelu i u pravilu ona ‘Pošaljem ti na Wap kad nađem!’ Di su pereci i čovjek ispred Oktogona ‘Od pereca rastu deca’, sjećate se, zar ne? Danas dođeš u pekaru, ima 782 vrste peciva i kruha, a sve isto.

Di su stare zagrebačke gostione, ajngemahteci i mirisi, ‘K Zagorcu’, ‘Šumski dvor’, ali da ne nabrajam, dugo bi potrajalo. Ono kaj želim naglasiti, onima koji mijenjaju naše okruženje, odnosno ono kaj ih želim pitati je sljedeće: Da li ikada razmišljate o tome da ste svojim zahvatima nekome ukrali djetinjstvo, osmijeh i sjećanje, otrgnuli komadić života, otkinuli vrlo važne i nezaboravne listove knjige?

Jeste li uopće svjesni toga da ste otvaranjem novog šoping centra jeftino kupili i nečiju mladost, a mladost nije i nikada neće biti na prodaju. Imate li pravo vi koji se skrivate iza nekog tobože općekorisnog projekta, projektirati sjećanja, ljubavne sastanke? Smijete li ukrasti miris cvijeća s Cvjetnog trga? Zašto to radite, zašto lomite dušu ovoga grada? Zapamtite samo jedno – ma koliko god se trudili nećete ukrasti naš osmijeh ni priču koju pričamo našoj djeci i ako nigdje drugdje, naš grad će živjeti baš onakav kakav je nekad bio kroz priču i sjećanja što životom se zovu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp