Naš osobni svemir


Ovaj je svijet vrlo šaren. Ako gledam stupnjevanje svijesti, veliki je raspon postojećeg. Od svijesti jedne gusjenice, pa do visoke svijesti prosvijetljenih. Činjenica je da je to zapravo mali raspon u odnosu na Univerzum. Mi svi smo za Univerzum i dalje male gusjenice koje moraju proći određeni put da postanu leptiri. Kako god bilo i dalje smo dio tog Univerzuma.

Često, do prije par godina, osjećala sam ljutnju zbog toga što netko nešto ne shvaća. Priznajem, mislila sam da taj netko ne želi shvatiti to što mu pokušavam objasniti. A onda sam počela promatrati samu sebe. Vrlo pomno, vrlo detaljno. Našla bih se najprije u jednoj ulozi, a potom u onoj drugoj. Dan mi je uvid u situaciju s različitih gledišta.

I gle čuda, lupila me spoznaja koja mi danas uvelike olakšava i uljepšava život. Sada znam.

Nije da netko ne želi shvatiti, nego ne može. Nije sposoban shvatiti. Jer ne razumije ni jedan drugi jezik nego isključivo svoj. Nekome nešto objašnjavati, dokazivati i gurati svoje viđenje stvari je besmisleno. I – nemoguće. Ma koliko se mi trudili i uprli sve naše snage kako bismo nekome nešto objasnili, nećemo ništa postići.

Svatko ima svoju percepciju, svatko je postavio svoje čimbenike onako kako je znao i to je njegova istina, uvjetovana njegovim cjelokupnim bićem. Zato smo i uveli zakone, pravila i preporuke kako se tko mora ponašati. Ionako, uz sva ta pravila, ljudi i dalje mokre na javnom mjestu, (na svoje sam oči vidjela i da vrše veliku nuždu), i dalje obrišu nos golim rukama i tresnu izlučevinu na pod, i dalje ne čuju riječi koje im izgovaraš i dalje misle da će izbjeći univerzalne zakone života.

Dakle, moj zaključak je da se treba isključivo baviti sobom. Samo svojim bićem. Svim svojim tijelima. Sve ostalo je parazitizam, manipulacija i vampirizam. Zaokružiti oko sebe svoj vlastiti prostor u koji puštaš samo one ljude koje ti želiš. I ulaziti u tuđi osobni prostor samo kad si pozvan i kad si dobrodošao.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp