„Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi volovi“


Da li vam je slučajno poznat naslov ove predstave koju je premijerno izvela zagrebačka Komedija davne 1972. godine? Podsjetit ću vas. Autor Jovan Kesar, među glavnim glumcima legende i doajeni ondašnje kazališne scene, danas preminuli Pero Kvrgić, Josip Bobi Marotti, Semka Sokolović. Naziv ”evergreen” ili – vječan. I za ondašnje prilike ”komunističkog mraka” i više nego hrabar i avangardan. Izgleda da smo nekad u doba ”mraka” imali više ”svjetla”, u krajnjoj liniji hrabrosti, nego danas. Kad kažem vječan, mislim na ponekad zatupljujuću nepromjenjivost čovjekovog karaktera.

Spomenuti me je naslov podsjetio na današnje vrijeme neposredne ugroze pandemijom uzrokovane Covidom -19. Posebno što se tiče razine postignute procijepljenosti. Moja je prva konstatacija vezana uz naš domaći teatar apsurda, u kojem psi laju, a karavana razuma prolazi. I opet prolazi. A ljudski životi nestaju i nestaju. Kao na traci, smanjujući i onako majušnu i u međunarodnim razmjerima beznačajnu ukupnu demografsku brojku živućih građanki i građana Hrvatske.

Spas za mene

Dok se recimo nordijski narodi diče procijepljenošću većom od dvije trećine, mi smo se u ovom trenutku hrabro utaborili na 50 i nešto posto. I još hrabrije stali. U međuvremenu je Portugal čiji nacionalni stožer vodi odlučni i po svemu sudeći vjerodostojni sjedobradi viceadmiral  Henrique Passaláqua de Gouveia e Melo, nekada podmornički zapovjednik (neodoljivo podsjeća na Sean Connerya kao također zapovjednika podmornice u filmu Lov na Crveni oktobar) s pomno izabranim timom stigao čak na zavidnih 84%.

Zaraženost kod nas hara, bolnice se pune, ljudi nepotrebno prerano umiru. I to nas ne dira. Sve dok avet smrti konkretno ne zakuca na naša vrata. Tada trčimo sumanuto u bolnice ispaćenog zdravstvenog sustava, dobrano nagriženog potplaćenošću onih koji se za nas konkretno brinu i apokaliptičnom zaduženošću u plaćanju lijekova, koja se poput pingpong loptice prebacuje s jedne vlade na drugu.

I u takvom zdravstvenom sustavu, kojem treba skinuti kapu za ono što čini svemu usprkos, vidimo rješenje tipa nekadašnje dječje igre ”spas za mene”. Da nije tragično, bilo bi komično. No, životi, koje gubimo na dnevnoj razini, nimalo nam ne daju pravo na to. Ankete pokazuju svakojake razloge za odbijanje – od već opisanih teorija zavjera, koje su nadomjestile već danas zaboravljene ranije priče i proteste o opasnostima od 5 G mreža, straha doslovce od igle i onih prvih nuspojava (gdje nestadoše ti balkanski junaci) do nepovjerenja u vlast.

Ako pošteno sagledamo ono što možemo i razlučimo šumu od drveća i obratno, vidjet ćemo da je jedan od najznačajnijih, ako ne i ključni faktor, gle demokratskog apsurda – prebačaj moći s grupe (kolektivitet) na pojedinca (individuu). A, pojedinac za takve krizne situacije, kada opće dolazi ispred pojedinačnog – ruku na srce – nije i nikad neće biti spreman. Tako smo jednostavno genetski skrojeni. I internetom dodatno mentalno kontaminirani da smo uvjereni da znamo sve i odmah. Ponavljam, dok avet ne zakuca na vrata.

Teško mi je to kao zemlji odanom građaninu priznati, najbliže i najblaže rečeno – riječ je o našem društvenom i konkretnom životnom primitivizmu. Tehnologija ipak ne može nadomjestiti našu mentalnu i time kulturološku povijesnu prazninu.

Mentalni zagrljaj Balkana

Službenim smo ulaskom u EU i zapadne atlantske saveze, poput NATO-a, kako to s ponosom sebi tepamo, samo formalno pobjegli iz mentalnog zagrljaja Balkana. Onog Balkana samouništavajućeg tipa iz filma Skupljači perja s fatalističkim likovima koje vjerno tumače nezaboravni Bekim Fehmiu, Olivera Vučo i Velimir Bata Živojinović.

Mlađima, koji nisu pogledali taj filmski uradak iz 1967. godine, dobitnika Grand Prix-a žirija filmskog festivala u Cannesu 1967. i nominiranog 1968. godine za Oskar, predlažem da ga negdje pronađu i pogledaju. Dobit će simbolički uvid u dio svog sadašnjeg mentalnog DNK-a oliti nasljeđa u vidu (ne)poštivanja dogovorenog, nekontroliranih izlijeva strasti i tragičnih okončanja životnih sudbina. Podaci, a što će drugo, pokazuju upravo tu našu surovu i sirovu realnost i u ovostoljetnom okruženju. Jer, kako običavamo reći, mi smo izašli iz Balkana, a Balkan još uvijek nije izašao iz nas. Da se razumijemo – vrijedi podjednako, ako ne i više, za nas i sve oko nas u našem bliskom okruženju.

Doma hrabro urlamo – vani još hrabrije šutimo

Čast onoj našoj sve usamljenijoj mentalno uzdignutijoj kulturološkoj manjini koja se još uvijek  batrga odnosno svojim postojanjem i djelovanjem pokazuje da se može i drugačije.

Ako se želi, naravno. Ali, kad pređemo našu kopnenu, zračnu i pomorsku granicu, taj se stav mijenja brzinom svjetlosti. Jer ga ne hrani više operativni primitivizam svakodnevnog balkanskog okruženja.

Dao bi se mirne duše kladiti da među ”svjesno cijepljenima” u tim istim nordijskim zemljama postoji upravo veliki broj naših sugrađana s ovih zajedničkih prostora. Jer, priznat će oni:  ”Baustelle je baustelle. Ne smi’ se zamirit’ gazdama. So ist der Mensch. (u prijevodu: ”Tako je čovječe .”)  A ovdje kad smo doma svoji na svome – udari po vlasti. (Vani u inozemstvu  je ipak bolje šutjeti i za svaki slučaj – pognuti glavu.) Nije li to ipak bliže atributu – kukavički nego pragmatično? Na brdovitom Balkanu vrijedi uvijek suprotno logičnom – galamiti i dizati glavu najčešće kad ne treba. Uvijek je netko drugi kriv, a ne mi sami.

U našem slučaju to su Božinovići, Beroši, Markotićke, Capaki. Nota bene, ta je ista vlast ipak, ma što mi mislili o njoj, u ovom slučaju na vrijeme osigurala količine cjepiva i mjesta cijepljenja, prva se javno pod vodstvom premijera Andreja Plenkovića cijepila (tada nam je bilo važno koju potkošulju i kakve bicepse ima koji ministar) i stalno upozoravala na potrebu što intenzivnije procijepljenosti.

Plešući kao medo na žici, ta i takva vlada RH, rekao bi prvi predsjednik Republike Hrvatske, dr.Franjo Tuđman, ušla je u turističku sezonu principom otvaranja da spasi što se spasiti da.

I što se dogodilo? Da bi apsurd ili ”apsurad” kako bi to toplo izustio moj preminuli hercegovački prijatelj Stanko,  bio još veći, ako se dobro sjećam, nisu se cijepili oni koji žive od turizma na jadranskoj obali. Što se tu treba više reći? Da ti pamet stane!

Priče o slobodi

Netko će reći da je riječ o slobodama. Kakvoj slobodi? Kojoj slobodi? Pomognite mi. Onu koju necijepljenjem uzima jedan pojedinac da bi ju potom uzeo drugom koji se cijepio? I time bar smanjio opasnost za sebe i one oko sebe u svom okruženju. Oprostite, to nije sloboda. To je diktatura moga primitivizma. Koji, svemu usprkos viče ono refren: ”Mi smo jači od sudbine!” Dok, ponavljam ponovo, avet ne uhvati pod svoje prvog bližnjeg. Ako se ne želiš cijepiti, fine. (Izuzimaju se, naravno, oni kojima to iz odgovarajućih razloga brane liječnici.)  Ostani kući, a ja, koji sam to učinio i time stvarno i potencijalno smanjio dio opasnosti – imam pravo da se krećem vani.

U protivnom – gdje to u konačnici vodi? Stvaranju divljih vojski ili hordi, onih za ZA i onih za PROTIV cijepljenja? Koji će se poput junaka u apokaliptičkom filmu Mad Max početi obračunavati radi prevlasti tko je u pravu? Putujući olupinama nekadašnjih modernih automobila na ruševinama moderne civilizacije i ratujući uz put do istrebljenja za preostale resurse vode, hrane i goriva?

Do kada? Dok prvi ne ”potaracaju” druge? Prvo pandemijom, pa tko ostane živ – batinom.  

Pandemija ovog novog tipa ne poznaje granice, razlike u mišljenjima, ljudska zanovijetanja da ne kažem kaprice. Ona samo traži mentalno i tjelesno imunitetno oslabljeni i izluđeni pojedinačni ljudski organizam u kojem se nastanjuje. Do smrti, ukoliko je zdravstveni sustav na našu sreću ne pobijedi.

Covid – 19 je jedan od prvih mega izazova Novog doba, koji je istjerao ne ruskog već svjetskog duhovnog mega medvjeda iz brloga. Medu koji se zove – opstanak ljudske vrste. I na kraju – odgovor s početka naše priče? Predlažem da ga ponudite svatko samome sebi. Sa spoznajom da još žešći izazovi, ukoliko se duhovno ne osvijestimo, tek dolaze.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp