Nakon srednje škole željela sam upisati književnost i, naravno, nisam jer sam poslušala tatu. Njemu sam oduvijek slijepo vjerovala, jer on bi mi sve objasnio na jednostavan, obiman i praktičan način, a pri tom me ne bi nikada na nešto primoravao niti mi išta osporavao.

Njegove riječi iz naših učestalih razgovora pred kraj srednje škole su uglavnom bile ovakve:

“S tim fakultetom bi završila u nekoj biblioteci i oslijepila. Znam, voliš čitati. Čitaj, nitko ti ne brani. Voliš pisati i nitko ti ne kaže da ne pišeš. Čitaj i piši kad god ti dođe. To što napišeš sačuvaj, ali od pisanja ‘nema kruha’, bar ne u ovoj zemlji. Jadni pisci, sami moraju hodati naokolo, nuditi ljudima svoje knjige za male novce, cjenkati se i ponižavati. Postaju trgovački putujući silom prilika. A, neobučeni su za to jer im to nije struka, pa više vremena izgube nego što nešto dobiju. Nezgodno je kada sam sebe moraš hvaliti i promovirati. Ne vjeruju ti jer da si dobar tvoja knjiga bi bila obavezna lektira, ili bi se nalazila u bibliotekama i knjižarama.

Jednoga dana nakon tko zna koliko vremena i napisanih knjiga, ako prije toga ne odustanu i imaju sreću da njihovo ime prodre u uši, a djela se pročuju, tek onda ga možda neki dobar izdavač krene podržavati i to, naravno, iz vlastitog interesa. Rijetko tko uloži u pisca zato što u njega vjeruje. Nitko više nema za to vremena. Izdavaštvo je posebna priča počev od onih malih pa sve do velikih.

Piscu uvijek samo sitniš ostaje, nekad ni to,  dok ga svi prethodno očerupaju, bez obzira što je knjiga njegova i što je uložio i emocije, i trud, i djelo, i neprospavane noći  i… i…
To je jedan poseban način života, jedan poseban svijet.

Gle, na primjer pjesme… pjesme danas svi pišu, tuđe rijetko čitaju, a nitko ih ne kupuje.
A romani tek, toliko romana ima i svi će kupiti onaj što su svi kupili, što se dobro reklamira, uglavnom od stranih pisaca i nitko neće reći da je dosadan, da ništa nije razumio, da je odustao već poslije prvih stranica. Da ne ispadne glup i nekulturan. A toliko izuzetnih domaćih pisaca ima čije knjige stoje u nekim skladištima, ispod kreveta ili u gepeku automobila. Možda nikada ne pronađi svoj put do čitatelja.

Samo rijetki u književnosti uspijevaju. A ti si žensko, jednog dana na prvome mjestu bit će ti obitelj. Umorna od svega, umjesto da spavaš i da se odmaraš, ti ćeš od sna krasti vrijeme za pisanje. I nitko te neće za ozbiljno uzeti, ni obitelj, ni šire. Jer biti pisac po našem narodu nije posao.

Zapamti Sanja, dobra knjiga često je najbolja kad autor ode na drugi svijet. Uzalud ti je to. Mnogi izuzetni pisci žive i umiru siromašni i šteta da nikada ne dožive slavu koja im pripada. Upiši ti nešto drugo, konkretnije, blago tati!”

Tata se družio s dva predivna beogradska književnika. Vjerujem da mi je iz njihovog osobnog iskustva sve tako obrazložio. Nekada bih i sama od njih čula nešto na tu temu. Izgledalo mi je tragično, mislila sam da preuveličavaju, ali sam osjećala  da u svemu ima puno istine.
Sada kad malo bolje razmislim, u svetu književnosti (i ne samo njoj) nije se mnogo od tog davnog vremena promijenilo. Jedina velika prednost je internet i neograničene mogućnosti kojih u ono vreme nije bilo, ali rijetko koji pisac od pisanja živi.

A zašto onda pišu?!  Prvenstveno pišu za sebe. Pisana riječ im je hrana za dušu i neopisiva strast. Pišu iz ljubavi, to je jednostavno njihova potreba. Kao i disanje….