Putovati je kao sanjati


Čovjeka od pamtivijeka privlače putovanja. Putovanja su usađena duboko u našu bit i bez njih kao da ne bismo mogli živjeti. Svako malo nešto se u nama probudi i tjera nas na put, daleko od svakodnevice. Razmišljajući o mojim putovanjima, često se pitam što je to bilo presudno u mom donošenju odluke o nekom odredištu. Kako određujemo smjer našega kretanja? U jednoj životnoj fazi privlače nas uvijek neke nove postaje i strane svijeta, dok se u sljedećoj fazi, pak, volimo vraćati na stara i dobro nam poznata mjesta. Čas volimo putovati u nepoznato, ne znajući što nas čeka, čas se vraćamo na stare i dobro nam poznate putove, upravo zato jer znamo što nas na tim putovima čeka.

Čovjek se mijenja kao i vrijeme, i godišnja doba i odredišta koja posjećujemo. U svakom od odredišta koja smo posjetili ostaje zauvijek otisnut dio nas, dok u nama ostaje vječno upisan još jedan komadić ovoga šarolikog svijeta. Netko će na svom putu birati utabane staze, dok će netko drugi sam krčiti svoje nove još neotkrivene putove. Ponekad se čini kako je lakše ići nekim putem samo zato što je netko već tim putem išao, no to sigurno nije ni upola uzbudljivo kao otići nekamo kamo te srce vodi, makar to bio put kroz trnje i šipražje.

Smjer našega putovanja gotovo uvijek je vrlo usko povezan s nekim osjećajima za koje vjerujemo da će određena destinacija u nama probuditi. Pitam se: može li čovjek ponekad i pogriješiti u svojoj procjeni i krenuti u krivom smjeru? Goethe je bio uvjeren da je to nemoguće, ističući kako čovjek nikada neće izgubiti pravi put bude li se ravnao prema svojim osjećajima i svojoj savjesti. No, ako se i dogodi da pod utjecajima okoline, ne daj Bože, skrenemo s puta, sjetimo se Danteovih riječi: kada noga skrene s pravoga puta, što brže hoda, to brže zaluta iznajmo što prije prepoznati krivi smjer i ponovno pronaći smjer kojim nas vode naši osjećaji. Francis Bacon je, želeći opisati težnju svakog čovjeka ka unutarnjim previranjima, u svom eseju Of Travel bio primijetio kako putopisci češće pišu brodske dnevnike od kopnenih zapisa. Čudio se činjenici da ljudi toliko pišu putujući morem, iako ne mogu ni čuti, ni vidjeti ništa drugo osim valova, morske pučine i neba, dok putujući kopnom gdje mogu vidjeti mnogo više toga, najčešće to ne čine. Doista, kopneni su putopisi drugačiji od brodskih ili zatvorskih dnevnika koji su zbog odvojenosti pisca od izvanjskog svijeta naglašeno kontemplativni.

Za vrijeme rada na mojoj knjizi Na Diogenovu putu, posebno sam uživala razgovarajući s poznatim putopiscem Don Georgeom koji je putujući svijetom otkrio kako su ljudi diljem svijeta bogati u svojoj različitosti, ali u svojoj biti su zapravo vrlo slični. Dovoljno je samo da se međusobno sretnemo s ljudima iz raznih zemalja, kako bismo to otkrili. Najvažnije od svega je da na našem putu nikada ne zaboravimo biti prisutni u svakom trenutku putovanja. Odsutnost duha odvaja nas od mogućnosti našeg unutarnjeg putovanja, bez kojega ni jedno putovanje nije ono pravo. Naš unutarnji objektiv koji stalno bilježi naša zapažanja i naše osjećaje, znatno je važniji od onog vanjskog kojim bilježimo izvanjski okoliš.

Jedan od zagovornika našeg unutarnjeg previranja bio je i austrijski pjesnik Rainer Maria Rilke, koji je ustvrdio kako je, bez obzira na to kamo sve čovjek putuje, jedino putovanje ono unutar nas samih. Svaki put kada nam se tijekom naših putovanja dogodi neki déjà vu ili kada nam se netko ili nešto učini poznatim, mi postajemo budniji i pitamo se: što je to probudilo našu pozornost i istančalo naša osjetila? Da, svi mi na našim putovanjima tragamo za djelićem svijeta unutar sebe i za komadićem sebe u tom šarolikom svijetu.

Svatko u cijelom svijetu može, ako to želi, biti i u gostima i kod kuće. Čovjek koji je u svakom trenutku svoga životnoga putovanja maksimalno prisutan, moći će s lakoćom u bilo kojem dijelu svijeta prepoznati jedan dio sebe, baš kao što će unutar sebe uvijek znati prepoznati bilo koji dio svijeta.

Putovati je kao sanjati, povratkom se probuditi, napisala sam svojedobno u jednoj mojoj pjesmi. Putovati je kao sanjati neki bolji svijet, danas bih dodala. Putujući ljudi jedna su velika združena kolona ljubavi koja svakodnevno svojom znatiželjom grli cijeli ovaj svijet. Nisu li upravo putnici prije svih ostalih ljudi na svijetu, u želji za otkrivanjem novih kontinenata, proširili naše horizonte i udarili temelje Globalnom selu u kojem danas živimo? Nisu li upravo putovanja osmislila kartu svijeta kakva ona danas jest?

Pogledaj u nebo dok šećeš gradom i vidjet ćeš bijele tragove aviona. Stalno netko negdje putuje ususret sebi i svijetu, iako se ponekad čini da je čovječanstvo u bijegu od sebe i tog istog svijeta. Ne, nije tako, uvijek putujemo prema sebi i svijetu, pa čak i onda kada se čini da od svega bježimo.

Onima koji putuju kako bi pobjegli od sebe, obično kažem: možeš putovati kamo god želiš, ali od sebe ne možeš pobjeći i kamo god kreneš opet ćeš sresti sebe. Danas kada se čini da smo sve kontinente već otkrili, mi nastavljamo s otkrivanjem nekih novih tajni, možda i u sebi. Putujemo čak i onda kada naizgled nikamo ne idemo, jer i sam život je jedno veliko putovanje na kojem susrećemo brojne nama drage suputnike s kojima dijelimo kupee, sjedala, tračnice, ceste, cvjetne livade, sunčane proplanke te snježne planinske vrhove, rijeke, jezera, mora i oceane.

Putnici smo i onda kada mislimo da to nismo. Ponekad smo putnici samo u mislima ili snovima, ponekad putujemo internetskim ili knjiškim stranicama, ponekad zamišljeno koračamo poznatim i nepoznatim ulicama. Svaki je putnik donositelj neke važne poruke svojim suputnicima. Putnike svi vole i svugdje su dobrodošli. Njihova su putovanja posuta osmjesima gostoprimstva, prijateljstva i ljubavi. Putnici su ljudi koje jednostavno moraš voljeti, jer oni vole cijeli svijet, pa tako i svakoga od nas. Putnici su ljudi koji se ne boje živjeti niti iza, niti ispred svoga vremena, baš kao što se ne boje postojati niti u sadašnjem trenutku, niti u onom još nedoživljenom snu. Nije li predivno s vremena na vrijeme iskočiti iz svakodnevice u kojoj svatko od nas ima svoju ulogu i pokloniti sebi užitak i čast titule putnika i jednostavno joj se na sve moguće načine prepustiti i cijelim svojim bićem uživati u njoj – dati svoj doprinos iskrenom zagrljaju svijeta? Još kada bismo se svakoga dana mogli sjetiti činjenice da smo putnici zapravo cijeloga života, tada bi lice ovoga svijeta vječno bilo nasmijano, kao i naše. Sretan vam put dragi moji suputnici!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp