Američki san – iluzija ili stvarnost?


Često i danas znam čuti kako se ‘američki san’ provlači kroz naše svakodnevne razgovore, iako je taj san već odavno mrtav. Ipak, kao izraz se zadržao, za uspomenu na vrijeme postojanja fatamorgane zvane Amerika kao zemlje nepreglednih mogućnosti za sve ljude, kao zemlje neviđenog blagostanja i uspjeha, bajkovite zemlje nasmijanih ljudi s velikim obiteljima, lijepim kućicama i travnjacima, sigurnim poslovima, lijepim automobilima, prekrasno uređenim kvartovima, nasmijanim susjedima koji ti dolaze na vrata s kolačima kako bi ti zaželjeli dobrodošlicu u jedno od brojnih predgrađa, arhitektonski projektiranih mini rajeva u kojima se živi mirno i u skladu s prirodom te u velikoj ljubavi s cijelim susjedstvom.

Paradoksalno je danas razmišljati o tome koliko ljudi mogu biti naivni i koliko jak utjecaj na ljude mogu imati filmski marketing i mediji općenito. Bez imalo uljepšavanja, danas mislim kako smo mi zapravo živjeli ‘američki san’, a da toga nismo bili ni svjesni. Naši su iseljenici, kada bi skupili novac za avionsku kartu dolazili u naše krajeve i čudom se čudili kako se ovdje lijepo  živjelo.

Susjed je bio više od susjeda, bio je pravi prijatelj i netko tko je praktički bio dio obitelji. Nismo imali potrebe niti za nadzornim kamerama, niti za alarmnim sustavima, niti za ičim što bi odavalo nepovjerenje prema ostalim sugrađanima. Pjesme i filmovi stizali su nam s malim zakašnjenjem, ali to doista nije bilo toliko bitno. Ne sjećam se da je ikome išta nedostajalo. Svi naši roditelji imali su solidne poslove, svi smo odlazili na ljetovanja i zimovanja i imali obiteljske automobile. Sport i rekreacija bili su dio naše svakodnevnice, a odlazak na izlete bio je stil života svake obitelji. Da, to je bio naš američki san – dostojanstven život za sve obitelji. Sloga. Mir. Prijateljstvo. U takvom smo okruženju odrastali.

Kasnije je došao rat. Ali, nismo prestali biti svoji. Niti tada nismo napustili svoj rodni kraj. I dalje smo voljeli svoj kraj, još i više nego prije i nikada nismo prestali vjerovati da je baš tu gdje jesmo – naš raj. Zašto bi, na kraju krajeva, negdje drugdje trava bila zelenija od ove naše? Nema tog marketinga koji bi me mogao u to uvjeriti. Svugdje je lijepo, ali najljepši je osjećaj biti svoj na svome, u svome rodnom kraju, u svojoj ulici, sresti svoje prijatelje s kojima si odrastao, razmijeniti s njima sjećanja na naše bezbrižno djetinjstvo.

Naša je ‘jeans generacija’ odrastala u vrijeme kada je američki san već bio na zalazu, iako su ga neki još uvijek naivno sanjali. No, istina je da nismo uopće čeznuli za Amerikom, naprotiv, bilo nam je sasvim dobro i doma. Bilo nam je fora putovati, ali to je bilo to. Bila su to mahom  turistička, studentska, kasnije i poslovna putovanja, ali vratiti se doma uvijek je bio posebno lijep osjećaj. Najgluplje od svega bilo mi je tražiti vizu. Koja je to bila glupost. Stotinu pitanja – imate li posao, imate li stabilnu vezu, koliko planirate ostati u Americi, koji je razlog vašeg odlaska u Ameriku…i tako dalje. Sada mi ne bi palo na pamet putovati u neku zemlju koja toliko ponižava ljude koji je žele posjetiti. Umjesto da su bili sretni da netko želi posjetiti njihovu zemlju, oni su još postavljali na stotinu pitanja kako bi se uvjerili da ćemo tu njihovu zemlju jednoga dana napustiti i vratiti se doma. Naravno da ćemo se vratiti doma. Neka budu bez brige. Lijepo je znati da tih viza više nema i da danas ljudi mogu normalno putovati u Ameriku ako to žele.

Za razliku od nas, generacija naših roditelja bila je opijena tim političkim mitom o američkim snu zbog kojeg su se mnogi mladi parovi toga vremena otisnuli put Amerike kao obećane zemlje. Bili su otišli trbuhom za kruhom u, kako se tada činilo – daleki svijet, a njihovim su roditeljima ostale fotografije za uspomenu na dane dok su svi bili za istim stolom i živjeli kao obitelj. Znala sam kao dijete posjećivati neke od roditelja tih po svijetu raseljenih obitelji čija su djeca zauvijek napustila ove prostore i trajno se nastanila u Americi ili Kanadi kako bi tamo stvarali svoje obitelji i gradili svoje karijere. Sjećam se tuge u očima tih ljudi dok su promatrali fotografije svoje djece u dalekom svijetu. Sigurna sam da bi svi oni bili sretniji da su te dane i godine proveli zajedno, a ne odvojeni jedni od drugih.

Život je tekao dalje, dok se američki san topio sve više i više. A, onda je jednog dana Jasmin Stavros raširio ruke i zapjevao pjesmu o susretu sa starim prijateljem („Sreo sam prijatelja svog, sretnog k’o da me posl’o Bog“) koji živi u Americi gdje više nikoga ne poznaje, jer živi u otuđenom svijetu, fali mu rodni kraj, pita se gdje su svi njihovi prijatelji, pa kaže: „Dao bih sto Amerika, sve na svijetu ja bih dao, tek da sjednem na verandu, pa uz karte i bevandu brojim valove.“ E, da. Mit o američkom snu bio je tada, početkom devedesetih godina, kada je Jasmin zapjevao tu pjesmu, već odavno raskrinkan, a sintagma američkog sna u kolokvijalnom smislu danas služi još samo kao prikaz nečijeg osobnog ispunjenja na privatnom i poslovnom planu s visoko postavljenim i ispunjenim ciljevima.

Američki san kao mit bio je vrlo utjecajan na ostatak svijeta koji je glumio Amerikance u svemu. A, onda su se ljudi osvijestili i sjetili se kako bismo morali biti svoji, a ne glumiti nešto što nismo. A, što se tiče Amerikanaca, nisu ni Amerikanci ništa posebno, i oni su samo ljudi  kao i svi ostali, osim što je Amerika u jednom povijesnom razdoblju bila pojam ostatku svijeta, ali sve je to bio samo dobar marketing i dobar PR. Hollywood je tu puno pripomogao. Jer, istina o američkom snu bila je bitno drugačija – bande na ulicama, siromaštvo, zločini, otuđenje, život na kredit u nekvalitetnim kućama koje jadnici otplaćuju i u zagrobnom životu, zdravstvena skrb samo za one dubokog džepa, sirotinja koja može sanjati doktore, dakle – čista prevara, marketinški trik, fatamorgana iliti priviđenje bajkovitog života. Bez vlastite proizvodnje vlastitih proizvoda i svoje valute iza koje čvrsto stoji nacionalna banka, bez oslanjanja na vlastite resurse niti jedna zemlja na svijetu ne može više biti bajka.  

Sve mi je bilo jasno kada sam vidjela koliko beskućnika hara Los Angelesom, tražeći prenoćište. Lutaju gradom s velikim kartonima, gledajući gdje bi mogli prenoćiti. Mogli smo mi ovdje imati sasvim lijepi život, baš svi, da smo znali postavljati sposobne ljude na prava mjesta, a ne podobne ljude koji ne znaju ništa drugo osim – biti poslušni prema briselskim naredbama, makar pod cijenu gubitka našeg vlastitog identiteta i suvereniteta. Mogli smo mi puno toga. Mogli smo imati pravu bajku, ovdje u našem malom raju, skrivenom od svih otrova, daleko od te lažne bajke zvane Amerika koja je ipak nekako uspjela i dan danas, barem u govornom smislu, ostati sinonimom nečeg lijepog i bajkovitog. Često ćemo i danas čuti kako netko za nešto čemu se divi, kaže – to je Amerika!

Mogli smo zatvoriti vrata svemu negativnom i primiti se svega onog što je dobro za sve nas. Nismo smjeli dozvoliti rasprodaju nacionalnog blaga i prepustiti se dugovima. Mogli smo cijeniti sebe i naše vrijednosti i naplaćivati skupo sve ono što netko želi uzeti i kupiti od nas. Ne. Nama je bilo jednostavnije prepustiti se stihiji, odreći se domaće proizvodnje i naših proizvoda te kupovati strane proizvode sumnjive kvalitete. Ah, toliko toga bih još rekla, ali ovdje stajem. Lijepo je razmišljati kako je moglo biti. Često o tome razmišljam i sanjam. Ali, sretna sam i ponosna, jer još uvijek možemo sjesti na verandu i promatrati valove. Još uvijek susjed susjedu može dati malo šećera ako nekome nedostaje. Još uvijek možemo sresti ljude koji su uspjeli ostati ljudi i čija lica materijalizam nije pretvorio u čudovišta. Još nam dušu ovaj svijet nije uspio oduzeti. I sve ono lijepo što čuvamo u duši, svi naši običaji i snovi, sve naše uspomene i sjećanja, ako se tako još uvijek kaže, a kaže se, e, to je naša Amerika!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp