Voljeti iz duše


Unatoč svim potragama, kakve god da one jesu, unatoč svim prebiranjima po tananim nitima koje čine fizičko, mentalno, energetsko i druga tijela našeg bića, naša se nutrina, naše istinsko ja nikada ne može spoznati samo na temelju ljudskog poimanja.

Ako jedan toliko složeni i čudesni koncept, kao što je život unutar ljudskog tijela, promatramo samo na temelju ljudskih saznanja i onoga što tijekom života slušamo izvana, naše će poimanje postojanja ostati jednostrano, temeljeno na uskoj, skučenoj dimenziji onoga što možemo opipati s naših pet osjetila, i to ako uopće imamo sreće da ih svih pet koristimo.

Iz nekog se razloga koji ne znamo umom, a za koji vjerojatno duša ima savršeno jasno objašnjenje, rađamo s različitim kapacitetima.

Netko posjeduje kapacitet za življenje samo jedne dimenzije.
Iz uma, ne iz duše. Unutar toga, život si objašnjava na logičan, plastični, i mogla bih reći vrlo površan način, a sukladno tome doživljava i sva njegova iskustva.

Jer, život je neizmjerno pravedan u tom doživljaju samog sebe. Ako mu pristupimo površno, tako će nam se i reflektirati.

Život poštuje naš pristup. Rijetko kada će nam davati drugačije od onoga što mi dajemo njemu.

Duša nikada nije jednodimenzionalna. Ona ima dubine o kojima naše ljudsko uprizorenje ne zna mnogo ili zna vrlo malo.

Zato istinski život počinje tek kad iziđemo iz našeg prvotnog oblika za koji smo se umom toliko vezali, misleći da smo isključivo naš um, naša tijela i sitni kamenčići kojima se na putu poigravaju stopala sudbine.

U razgovorima s ljudima, u samom doživljaju njihovih lica, izmjeni svjetla i sjenki, pri pogledu u njihove oči i ruke kad šute i kad govore, u boji njihovog glasa, u svemu što emitiraju oko sebe, primjećujem kako uvijek i za svagda traže tajnu formulu nekog odnosa.

A, tajna je da tajne nema – dok god ne napustimo jednodimenzionalni oblik sebe. Dok ne zaronimo u oblast duše i ne dopustimo da se ljubav manifestira kroz nas.

Ne postoji način kojim bismo ostvarili istinski, duboki, sveprožimajući odnos s bilo kime, uključujući i same sebe, ako u nama nije osviješten kapacitet za napuštanje jednodimenzionalnog obrasca života.

Obrasca u kojem vrijede ljudski i izvanjski, a ne božanski i unutarnji zakoni.
A takvi su zakoni vrlo skučeni, površni predvidljivi i duši nimalo privlačni.

Čak i onda ako na prvu sve izgleda vrlo obećavajuće i u vanjskom svijetu ispunjava kojekakve, umu prihvatljive uvjete.

Voljeti iz jedne dimenzije nije voljenje zbog kojeg smo došli na ovaj svijet.

Voljeti iz jedne dimenzije, one isključivo ljudske, za sobom povlači kompromise, a time i odustajanje od sebe i svoje duše.

Ono je uzrok razočaranja i toga što ispunjene, sveprožimajuće odnose možemo nabrojati na prste jedne ruke.

Ako volimo samo iz ljudske dimenzije, naša će duša, duboka, slojevita i višedimenzionalna ostati u ovom životu uskraćena za magični eliksir čistog, najfinijeg postojanja.

Ako ostanemo pri samo jednoj, površnoj dimenziji, nikada nećemo zaroniti u magični, iskričavi ocean čiste ljubavi.

Voljeti iz duše znači prije svega ne odustati od sebe čistog, izvornog i stvarnog. Onog koji nije samo ovo tijelo, već mnogo više od njega.

Voljeti iz duše znači biti svjestan svojih slojeva i dubina te vapiti za time da ih se otkrije.

Voljeti iz duše može samo onaj koji skida dio po dio skupljenih poluistina o svijetu i sebi sa sebe da bi došao do istine. Do prave freske, ispod svih slojeva kojima je ona prevučena.

Voljeti iz duše može onaj tko je najprije stao pred samog sebe. Tko je otresao sa sebe prašinu uvjerenja i zadivljen promotrio svoju ranjivost, a potom shvatio da je u njoj snaga.

Voljeti iz duše otvara svaki dan iznova nove svemire u nama. Povezuje nas onako kako nismo mogli ni sanjati da se možemo povezati.

Voljeti iz duše znači nakon stapanja s nekime sklopiti ruke pred njime i pred sobom i zahvaliti Bogu u njemu što prepoznaje Boga u Tebi.

Voljeti iz duše znači najprije osloboditi samog sebe od svega što nisi Ti.

Hvala, Živote!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp