Promatram tužan prizor iz jednog salona ljepote u Njemačkoj. Na toj je fotografiji policije više nego klijenata. Provjeravaju njihovu imunizaciju, odnosno Covid potvrde. Tko nema Covid potvrdu, u problemu je. Mogu si misliti kako se osjećaju žene na toj fotografiji koje su se došle u salon opustiti, zaboraviti bar nakratko na probleme koje ih muče, napraviti si pramenove, ošišati se, uživati u masaži… Još donedavno odlazak u salone ljepote bio je normalna stvar u Njemačkoj, a danas je u toj zemlji odlazak u salon ljepote nalik odlasku na policiju. Eto što i nas čeka ako nastavimo zatvarati oči pred onim što se iza kulisa brige o našem zdravlju zapravo događa.
Prizora iz Njemačke uistinu je mnogo. Osvrnimo se malo i na adventske sajmove njemačkih gradova. Zar smo sumnjali? Jasno i glasno piše i zna se kako sajmovima mogu pristupiti samo cijepljeni ljudi, dok je za ostale ulaz zabranjen. Fotografije koje gledamo nisu fotomontaža, niti ružan san, nego stvarnost u kojoj živimo. Sve je puno žičanih ograda i policije. Zar je to blagdanski ugođaj?
Zar doista želimo živjeti u takvom svijetu? Tužno da ne može tužnije, strašno da ne može strašnije, nemam riječi. Pa tko u ovako sablasnoj atmosferi uopće može biti opušten i uživati? Očito više nitko. Čak ni oni ljudi koji se ponašaju kao da je sve u najboljem redu, samo zato što trenutno imaju Covid potvrde, nisu više bezbrižni, jer te će potvrde očito morati obnavljati putem novih doza cjepiva. Sada se potajno nadaju da će ih pri opetovanom docjepljivanju dopasti placebo, a ne cjepivo.
Nije mi jasno da ljudi ne shvaćaju što se događa, da pristaju na ove podjele, da se bez problema ruše svi moralni zakoni i kodeksi kako bi se gradili neki novi zidovi među ljudima. Nevjerojatna je lakoća s kojom su ljudi pristali na ovu segregaciju. Zašto se nismo solidarizirali i svi zajedno rekli NE obilježavanju ljudi, NE segregaciji, NE diskriminaciji, NE getoizaciji, NE sotoniziranju ljudi, NE stigmatizaciji jednog dijela stanovništva samo zato što ima drugačije mišljenje od onog koje nam se nameće kao jedino ispravno i ono pravo.
Zar cijepljenim ljudima koji su preuzevši Covid potvrde doprinijeli sociološkoj provaliji našeg društva nije ponižavajuće ulaziti u takve ograđene prostore i pokazivati te potvrde kojima su obilježeni, a da toga nisu niti svjesni? Čini se kako ovo nema veze sa zaštitom zdravlja, već kako je pitanje zdravlja čovječanstva poslužilo kao alibi za provođenje represije i totalne kontrole nad ljudima.
Cijepljeni ljudi danas se također osjećaju prevarenima, jer su čuli kako će svakih nekoliko mjeseci biti docjepljivani novim dozama cjepiva i kako će svoju slobodu i stil života na koji su navikli, morati stalno iznova kupovati doživotnim procjepljivanjem po redoslijedu slova grčkog alfabeta kojima će se obilježavati novopristigli sojevi zloglasnog mutirajućeg virusa. Kako to da se već sada točno zna da će biti novih sojeva ovog virusa (kao što sada taj omikron)? Već sada se zna kada bi nam koji novi soj trebao pristići, pa se već unaprijed potpisuju multimilijunski ugovori s farmaceutskim divovima i naručuju nova cjepiva u ogromnim količinama.
Necijepljeni ljudi osjećaju se diskriminirano, no i cijepljenim ljudima je uvelike zagorčan život jer više ne žive opušteno i na svakom koraku moraju pokazivati te potvrde kako bi negdje ušli, što je isto ponižavajuće sa sociološkog aspekta. Segregacija nikada ne donosi ništa dobro. Sve u svemu, kao što vidimo iz priloženog, ovo ludilo sustava i medija se nastavlja. U pitanju su veliki novci i nitko od velikih igrača ne želi se odreći zarade. Jedno je sigurno, ovo što se događa je čisto zlo u svakom smislu. I ne, to nije nužno zlo, već nametnuto nam.
Nakon svega što smo prošli, a imali smo nažalost i rat, sad još i ovo ludilo…nemam riječi. Posljednja vremena, rekli bismo u očaju. Što znači preko noći ozakoniti nešto što je evidentno loše i vrlo opasno? Što to znači dati zakonsku snagu nečemu s čime ćeš dodatno razjariti ljude? Ljudi koji su skrivali Anne Frank i njezinu obitelj kršili su tadašnje zakone, dok su oni koji su je ubili poštivali tadašnje sramotne zakone. Ne, zakoni nisu nikakva garancija ispravnosti onoga što u njima piše.
Posebno me šokirala fotografija jedne trgovine u Njemačkoj (Stuttgart) na čijem izlogu je na njemačkom ispisano: „necijepljeni nepoželjni“. Zgrožena sam analogijom koju uočavam i koja me neodoljivo podsjeća na mračne i zastrašujuće prizore obilježavanja židovskih trgovina u vrijeme nacizma. Voljela bih da mi netko kaže kako je ovo neka fotomontaža. Voljela bih da ovo nije istina, jer ako je istina, to ni u kojem slučaju više nije svijet u kojemu je ugodno živjeti. Ne znam kome ovo može biti prihvatljivo? Ovdje nije riječ o virusu, nego o našim međuljudskim odnosima koje smo u trenu spremni otrovati.
Sudeći po objavama pojedinih ljudi na društvenim mrežama, znam da nažalost ima ljudi koji će ovakve sramotne pojave s oduševljenjem odobravati jer je to njihov modus operandi, ali znam da veliki broj ljudi nikada neće olako pristati na ovakvo što i na ovako sramotan svijet koji se nasilno pokušava kreirati i predstaviti nam se kao jedini ispravan, novonormalan (čitaj: abnormalan). Zar je diskriminacija ljudi to „novo normalno“? Zar su nekome (novo)normalni ovakvi natpisi na trgovinama?
Teško je ulaziti u umove zločinaca, ali ponekad na našu veliku žalost i u njih treba zaviriti kako bismo dobili odgovore za sva zla koja uočavamo u svijetu oko nas, a koje kreiraju upravo njihovi umovi. Prisjetimo se, zloglasni Hermann Wilhelm Göring, „otac“ Gestapa koji je bio iznad svih zakona i odgovoran za brojne ratne zločine, bio je na sudu u Nürnbergu upitan kako je uspio prisiliti njemački narod da prihvati sve ono što se odvijalo pred njihovim očima kao nešto posve normalno, a misleći, podrazumijeva se, na monstruozna zvjerstva koja su se događala, na što je on kao iz topa odgovorio: „Bilo je lako, nema veze s nacizmom, vezano je za ljudsku prirodu. To se može učiniti u nacističkom, socijalističkom, komunističkom režimu, monarhiji, pa čak i u demokraciji. Jedina stvar koju trebate učiniti da porobite ljude je da ih uplašite. Ako možeš pronaći način da uplašiš ljude, možeš ih natjerati da rade ono što želiš.“
Taj zloduh je, čini se i sada među nama. Osjeti se na svakom koraku. Žalosno je to što se događa pred našim očima, a neki ljudi kao da i dalje žele živjeti u neznanju. I, kako su ljudi samo šutke pohrlili biti „odgovorni“ prema sustavu koji je prema njima neodgovoran do bola i koji otvoreno uvodi diskriminaciju u društvo diljem svijeta, uz pomoć svojih lokalnih poslušnika.
Zdravlje je nažalost samo kulisa iza koje se kriju mračni planovi svjetskih moćnika. Ne, zapravo se niti ne kriju. Oni nam sada već otvoreno pokazuju što nas čeka ako se ne pokorimo. Ako se naši saborski zastupnici usude u Saboru dignuti ruku za uvođenje diskriminacije u naše društvo, ući će svi od reda u povijest kao najveće izdajice svog naroda. Ali, mislim da ih nije previše briga za dojam koji ostavljaju. Previše su opterećeni svojim foteljama da bi imali vremena brinuti bilo o čemu drugome, a kamoli o sveopćem narodnom zdravlju.
Pandemija im je alibi za sve ono što čine i što još namjeravaju činiti. Slušaju upute, pravi štreberi. Nema tu nimalo patriotizma. Kako ono kažu? Desna ruka im je na srcu, a lijeva na debelom novčaniku koji je stalno gladan. Još kad se sjetiš da tu loše odigranu predstavu moraš svaki dan gledati ispočetka i osjećati se kao prognostičar Phil u filmu “Groundhog Day”, pa još tome i plaćati te loše glumce, stvarno ti prisjedne sve i dođe ti da odeš na Jamajku kao Miki u filmu „Mi nismo anđeli“.
Ovo što se događa diljem svijeta je doista zastrašujuće i svatko tko to odbija vidjeti ima neke svoje razloge za to. Brojnost ljudi koji su u Australiji izašli na ulice dovoljno govori o svemu. Sve ovo podsjeća na dobro isplaniranu zavjeru. Nisam nikakva teoretičarka zavjere, to je ionako samo etiketa koja se daje onima koji misle svojom glavom, ali sada sam stvarno s pravom zabrinuta i skeptična.
Solidarnosti nema. Ljudi su jedva dočekali biti podijeljeni. Da nitko nije pristao podignuti Covid potvrdu, tu isplaniranu getoizaciju ne bi bilo moguće provesti u djelo. Ali, ljudi kao ljudi, uvijek ponajviše gledaju samo i isključivo sebe. Kolektivna svijest je ljudima nepoznanica, kao i moć koju imaju zajedništvo, jedinstvo i sloga. Što će nam imunitet krda, ako smo zaboravili biti zajedno, ako smo zaboravili biti prijatelji, ako smo zaboravili biti ljudi? Što će nam bezglava poslušnost kojom kupujemo lažnu slobodu, ako u njoj nema nas kao društva, ako smo kao društvo mrtvi?
Zabrinuti smo s punim pravom i s tim se istim pravom danas pitamo – što je sljedeće? Koliko će daleko sve ovo ići? Svi smo jednako ugroženi, jesmo li svjesni toga? Nije ugroženo samo naše zdravlje, već je ugrožen naš život, ugroženi su naši međuljudski odnosi, jer nestao je put kojim smo još do jučer išli.
Zdravlje ovog uplašenog i ideološki i sociološki izmasakriranog stanovništva poslužilo je vladajućima kao izgovor za instaliranje nove diskriminacije, segregacije i getoizacije pod zloglasnom egidom „novog normalnog“ koje će potrajati dovoljno dugo da nam zatruje najbolje godine, baš kao što nam je rat uništio ranu mladost. Ima ljudi koji spominju medicinsku diktaturu, drugi pak spominju Apokalipsu, a neki kažu kako ih sve ovo podsjeća na distopijski scenarij iz najgorih horor filmova.
Kao da doista živimo u posljednjim vremenima. Možda će doista necijepljeni ljudi biti prisiljeni skrivati se po šumama i brdima, sve do Sudnjeg dana, baš kako je opisano u Matejevom Evanđelju u 24. – om poglavlju. Živjet ćemo kako živimo, dan po dan, kako Bog da. I slušat ćemo svoj unutarnji glas jer on je jedini na kojega se još možemo osloniti, a da ne padnemo. Tužna sam zbog svega toga. Ovo je okrutan svijet, ne da ljudima ni spokoja, ni mira.
Sve ove zastrašujuće prizore koji nam virtualnim putem pristižu iz Australije, Austrije i Njemačke uskoro ćemo gledati uživo i u Hrvatskoj. Bilo kakvo obilježavanje ljudi, neovisno radi li se o obilježavanju nepodobnih ili podobnih (poslušnih) skupina ljudi i javno prokazivanje obilježenih opasno je i može dovesti do eskalacije sukoba do neviđenih razmjera. Kada obilježavamo ljude i kada taj biljeg činimo javnim, tada nužno dolazi do podjele na obilježene i neobilježene i pitanje je trenutka kada će te dvije skupine ljudi početi prstom upirati jedni u druge i međusobno se sukobljavati. Obilježavanje ljudi se nikada ne vrši bez razloga. Ono služi ili kako bi obilježeni ljudi bili odstranjeni iz društva (ukoliko se, kao u Drugom ratu radi o obilježavanju nepodobnih ljudi od strane bolesnih umova) ili kako bi obilježeni ljudi (ukoliko se radi o podobnim, privilegiranim skupinama ljudi koji se biljegom žele izdvojiti iz mase, spasiti se od ekonomske propasti, gubitka posla i drugih stečenih građanskih prava i sloboda) imali veća prava nego oni koji to nisu. Promatrajući natpis na izlogu trgovine u Stuttgartu, pitamo se u kojem će trenutku netko početi razbijati izloge necijepljenim vlasnicima trgovina?
Ima ljudi kojima je jako zasmetala moja objava na društvenim mrežama u kojoj sam iskazala svoju zgroženost analogijom koja me preplavila pri susretu s fotografijom izloga njemačke trgovine. Ti su ljudi na nekim svojim putovima kroz ovaj svijet i oni u nečemu što je evidentno loše ne vide ništa loše. No, mnogo je više ljudi iskazalo jednaku dozu zgražanja s tim tužnim prizorom kao i ja, što me neizmjerno veseli. Drago mi je da još uvijek među nama ima ljudi koji su spremni na dijalog. Takvi bismo svi trebali biti. Zajedništvo nam je jedini spas. Razjedinjenošću gubimo sve bitke. Međusobno razumijevanje nam je potrebnije nego ikada prije. Imam osjećaj kao da svijest o tome u ljudima iz dana u dan ipak raste. O, da. Nada u nama nije umrla.
Ne želim biti zabrinuta, ni tužna. Želim vjerovati kako će ovo ludilo prestati. Jer, to više nije normalan život, nego teror koji se vrši nad svima nama, neovisno o tome tko je cijepljen, a tko ne. Ima, recimo, cijepljenih ljudi koji su pretrpjeli strašne nuspojave nakon prve dvije doze i ne žele se cijepiti daljnjim dozama, ne pristaju ni u kojem slučaju na doživotno docjepljivanje kojim će kupovati svoju slobodu svakih nekoliko mjeseci po diktatu novih mutiranih sojeva virusa školski nazvanih po slovima grčkog alfabeta, a ima i ljudi s Covid potvrdama koji ih se odriču iz solidarnosti s diskriminiranima.
Svjetski moćnici su za sada postigli svoj cilj. Ljudi su otuđeni jedni od drugih, ideološki i sociološki podijeljeni. Divide et impera. Provjereni recept diktatora. Užas koji mnogi odbijaju vidjeti, a jako dobro znaju što se događa… Najviše je ljudi koji se ovih dana boje javno iznijeti svoj stav, pa šalju svojim prijateljima poruke u Inbox , a u kojima nam donose svoja iskustva i šalju fotografije i video zapise s raznih krajeva svijeta. Među njima je najviše onih koji se boje da bi mogli izgubiti svoja radna mjesta.
Javljaju se svojim porukama i brojni ogorčeni roditelji koji strahuju za budućnost svoje djece. Današnja djeca i mladi nemaju isto djetinjstvo i mladost kao mi. Nemaju opuštena druženja, oduzeto im je pravo na bezbrižnu igru, na vesele izlete, zagrljaje, razigrane maturalce, norijade. Kako da ostanu normalni, pitaju se njihove majke i očevi?
Ovo je sumrak čovječanstva i zvjerstvo neviđenih razmjera. Nitko nije pošteđen. Cijeli svijet je u toj apsurdnoj situaciji. Virus je glavni akter. Svijet je globalno selo. Svi smo pozvani na taj maskenbal. Nitko ne smije otkazati poslušnost jer bi na taj način mogao završiti na lomači. Masovni su prosvjedi diljem svijeta. Ne, ne mogu vjerovati da će to ludilo ići dalje. To se mora zaustaviti na vrijeme.
Asocijacija na obilježavanje židovskih trgovina nije nažalost jedina koja podsjeća na ta crna vremena iz tame Drugog svjetskog rata. I Covid potvrde također asociraju na zloglasne propusnice iz doba nacizma, kao i na Davidove zvijezde kojima su se obilježavali Židovi. A, diljem svijeta potiho niču i logori u koje bi se u budućnosti trebali smještati neposlušni, necijepljeni, zaraženi… Teško bolesni pacijenti po našim bolnicama, po izjavama medicinskog osoblja koje je odlučilo progovoriti istinu, bivaju nasilno cijepljeni prije no što im se pruža medicinska pomoć, a neki od njih zbog svojih teških dijagnoza ne smiju primiti to cjepivo i ako ga prime imaju stravične nuspojave.
Doktor Josef Mengele (teško mi je pokraj njegova imena uopće napisati titulu doktor), zloglasni „Anđeo smrti“, krvožedni masovni ubojica iz Auschwitza bio bi presretan kada bi vidio što se danas događa u svijetu i koliko okrutnosti ima među ljudima, kako se strogo i rigorozno ovih dana pojedini predstavnici sustava odnose prema građanima, kako se pojedini doktori odnose prema svojim pacijentima, čast hrabrim iznimkama, suvremenim herojima koji pružaju otpor ovoj represiji, želeći sačuvati svoju ljudskost u ovim nehumanim uvjetima u kojima rade.
Nije ni čudo da je ovih dana izdana i jedna vrlo zanimljiva i to važeća Covid potvrda – na ime Adolfa Hitlera. Naravno, ubrzo je ukinuta, ali, eto, i to je jedna od vrlo znakovitih subliminalnih poruka koje smo mogli dobiti od globalnog računalnog sustava koji nas sve želi porobiti i koji je bez problema, zahvaljujući kodovima koji su bili upisani u sustav, dopustio izdavanje te važeće potvrde.
Svi su se svojedobno smijali teoretičarima zavjere koji su tvrdili da se Hitler nije ubio u bunkeru i da je viđen živ i fotografiran desetak godina kasnije u Južnoj Americi. Malo sam cinična, naravno. No, činjenica je nepobitna – sljedbenici Adolfa Hitlera vrlo ga uspješno održavaju na životu i dan danas, što se vidi iz priloženog. Eto, čak su mu i važeću Covid potvrdu prije par dana izdali.
I, na kraju, kao svjetlo na kraju tunela, spomenut ću epilog priče o njemačkom izlogu. Netko je, naime, fotografirao jednog čovjeka pred tim izlogom s natpisom: „sramim se“, a izlog sada, nakon onoga što je na njemu pisalo, izgleda bitno drugačije, oblijepljen je bijelim trakama, a zloglasnog natpisa više nema. Ironija cijele situacije je u tome što taj čovjek na fotografiji nije ništa kriv, naravno. Ali, on je odlučio krivnju cjelokupnog društva preuzeti na sebe, kako bi ukazao svojim sugrađanima da bi se svi oni zajedno trebali posramiti svega što se događa jer su svi oni zajedno na neki čudan način to i dozvolili.
Da, svi smo dio društva u kojem živimo i djelujemo i na neki smo način odgovorni za ovakve i slične neprimjerene incidente. Naša je šutnja ponekad naša krivnja. Naše nedjelovanje u suzbijanju nepravdi koje uočavamo također. Duboko me dirnula gesta tog čovjeka. Pridružujem mu se pred tim izlogom u mojim mislima. I sramim se u ime svih onih koji se ovih dana ne žele posramiti za svoja zlodjela.
