Ljudi od olova


Bila su to neka druga vremena. I neki drugi ljudi. Zagreb je tada imao manje tramvaja i stanovnika, ali više sunca i osmijeha na svojim ulicama. Ulični pjevači su pjevanjem i svirkom pokušavali doći do nekog novčića, a povremeno bi ih uzvicima nadglasavali prodavači novina, danas malobrojni i puno tiši, kolporteri.

U ta neka druga vremena Vjesnikov neboder nije kao posljednjih godina čamio u tami, tek s ponekim osvijetljenim prozorom na višim katovima, a njih je šesnaest, na kojima iza prašnjavih i otkrhnutih stakala, ispod kojih se ponegdje nazire goli beton, kao da gori požarno svjetlo, a ne kao nekad blještavo neonsko. Ponos i motiv Zagreba na razglednicama sada je samo oronuli div s neizvjesnom sudbinom. Tako otužno nije izgledao ni za velike poplave 1964. godine. Čak i Press centar, izgrađen 1987. za Univerzijadu, istočno uz neboder, kao da neumitno tone u podzemne vode.

Negdašnja tvornica novina, novinarska košnica, pogon koji se, kao ni visoke peći, nije gasio dvadeset i četiri sata, danas samo još tinja. Na porti nema užurbanosti, liftovi stoje, samo južno od popularnog „plavog hodnika“ pulsira srce toga gorostasa zahvaljujući tiskari koja još uvijek pokreće svoje rotacije… Uz miris boje, papira i tutnjavu, velikim se brzinama vrte valjci na koje su namotane široke papirnate trake koje se odmotavaju i prolaze iz jednog stroja u drugi, pri čemu se na svakom valjku papira otisne tiskarska forma za jednu boju. Odmata se papir i juri valjcima kao da zmajevi vitlaju svojim repovima…

A nekad, sada već davno, prije fotosloga i računalnog sloga, prije kompjuterizacije, u epohi olovnog sloga, nedaleko od rotacije bila je strojoslagarna, strojni odjel za slaganje tekstova.

U toj velikoj prostoriji bez prozora, s umjetnom rasvjetom, s ponekom fluorescentnom cijevi koja treperi, bez sata na vidnom mjestu, kao u kockarnicama, poredani jedan iza drugoga sjedili su za svojim strojevima danas već zaboravljeni ljudi. Strojoslagari. U tri smjene, u olovnim parama i nesnosnoj buci od njihova udaranja po tipkama slagaćih strojeva, u ritmu neke nove priče, događaja, vijesti, nizali su se redci zalijevani rastopljenim olovom…

U toj simbiozi čovjeka i stroja činilo se na trenutke da je strojoslagar stroj od olova, a stroj živo biće. Stopljeni u žaru posla neumorno su pretipkavali rukopise poslane iz redakcija. Udarali su po tipkama, pri čemu bi se slova slagala u matricu, dok se ne bi ispunili cijeli redci koji bi se zalijevali rastopljenim olovom. Nakon olovnih redaka izlivenih u stupce, ručni su ih slagari slagali u lađe, u cijele stranice u olovu, koje bi se otiskivale na špalte radi prve korekture. Na kraju smjene često im je ustajanje od stroja znao odgoditi rukopis s nekom najnovijom važnom viješću (breaking news) koju je trebalo što brže pretipkati i staviti u novine prije zaključenja izdanja, da ne bi bilo: „Zaustavite rotaciju, imamo senzaciju!“ Tek nakon toga radni dan u malenoj postaji u Gutenbergovoj galaksiji je završio, njegovi sljedbenici mogli su doma.

Novine su čitateljima na kioske opet stigle u očekivano vrijeme. Smireno su mogli potražiti svoju omiljenu rubriku, a od prelistavanja još toplih stranica ostajali su im na jagodicama prstiju crni tragovi olova. U rukama im je bilo prvo izdanje, „gotov proizvod“, tiskara je odradila svoje, i što je najvažnije, rokovi nisu probijeni.

A gdje su u svemu tome strojoslagari?

Olovni slog imao je ograničene mogućnosti, nije bio predviđen za grafičke bravure, a neizbježno su stizale nove tehnologije koje su donosile napredak i veće mogućnosti u tiskarstvu. Slagaći stroj je danas samo povijest, zamijenilo ga je računalo. A to su najbolnije osjetili strojoslagari.

Još dok je Vjesnikova novinska strojoslagarna bila u Masarykovoj ulici imala je 19 slagaćih strojeva Linotype, a nakon preseljenja u tadašnju Ulicu Ljubice Gerovac slagaći „park“ se povećao, kupljeni su novi strojevi, pa ih je ukupno bilo 47 i čak 111 strojoslagara. No, kako se tehnologija slaganja u Vjesnikovoj slagarni razvijala, tako se smanjivala potreba za slagaćim strojevima, pa je već devedesetih godina radilo samo 18 strojeva i 36 strojoslagara, a na olovu su se slagale još samo Sportske novosti i nekoliko manjih vanjskih listova. Tako se iz godine u godinu smanjivao broj strojoslagara, a njihovu sudbinu dijelila su i tri ljevača olova koji su u ljevaonici upotrijebljene olovne retke u kotlovima talili u olovne poluge, popularne klocne, da bi ih opet strojoslagar preradio u retke… I tu bi se krug zatvorio…

Posljednji strojoslagar, čovjek od olova, koji je napustio Vjesnikovu strojoslagarnu zvao se Vladimir Faber. A sa strojoslagarima i ljevačima otišli su i strojari, meteri, stereotiperi, cinkografi… Još su živa sjećanja na Đuku, Luku i kolege iz šihte, na njihove umrljane ruke i kute, na slagarske regale… na bonove za mlijeko u bocama, i kasnije u plastičnim vrećicama, kojim su grafičari oduvijek iz sebe ispirali otrovnu olovnu prašinu i olovne pare. A također se sjećam i trenutaka kada bi se dogodilo da im već na lađi složena stranica padne na pod, a olovni redci se razlete na sve strane i onda ih svi panično traže i prikupljaju. Danas nezamislivo.

Uvijek kada prolazim tim dijelom Zagreba ne smeta mi kada me na Savskoj cesti zaustavi crveno svjetlo na semaforu. Tada ponovno mogu pažljivije promotriti taj neboder, djelo arhitekta Antuna Ulricha, izgrađen 1972. godine, koji je zbog smeđeg i narančastog mat stakla prozvan Čokoladnim tornjem, a poznat je kao Vjesnikov neboder po poduzeću NIŠPRO Vjesnik i istoimenim dnevnim novinama velikog formata (ugašenima 2012. godine, nakon 72 godine izlaženja).

Svaki put kada prođem pokraj njega preplave me uspomene i svaki put mi je teško što se nalazi u takvom stanju. To na neki način shvaćam vrlo osobno. Pa kako i ne bih… Nakon završenog fakulteta, u Vjesniku sam se zaposlio kao korektor i kratko vrijeme radio u dijelu hale koja je samo tankim pregradnim zidom bila odvojena od strojoslagarne, iz koje su nam u Korekturu kroz stakleni prozorčić dodavali još mokre špalte. Potom sam u neboderu, u redakciji Sportskih novosti na četvrtom katu, radio do početka Univerzijade, kada su redakcije dnevnih novina preseljene u Press centar.

Mogu reći, u neboderu i u njegovoj sjeni proveo sam gotovo dva desetljeća. Priča se o njegovoj prijeko potrebnoj obnovi, ali zasad je to samo priča. A volio bih da taj, nekad jedan od najmodernijih novinarskih tornjeva u Europi dobije novo ruho.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp