Stigla mi je neki dan privatna poruka od jedne osobe koja mi kaže da je bezvezno što pišem o „cvijeću, suncu, ljubavi“ dok svima nama gori pod nogama. Kaže mi ta osoba: „E, blago vama!“ s dozom ironije i omalovažavanja koje osjećam u slovima. Zato sam osjetila potrebu osvrnuti se na tu poruku, želeći pojasniti kako ja funkcioniram i zašto pišem o temama o kojima pišem.

Ne ignoriram ja situaciju koja je aktualna, ali o njoj ne pišem, dapače, rijetko o njoj i slušam. Pročitam što se događa ili odslušam jednom dnevno vijesti, tek toliko da budem u toku, da znam o čemu se radi. Sve preko toga bi bilo previše za mene.

Posebno se ne osjećam kompetentnom da o tome pišem, jer ja nisam kompetentna u tom području, nisam stručnjak i moje mišljenje bilo bi samo još jedno beznačajno mišljenje u moru takvih kojima smo preplavljeni.

Pa, tko sam ja i tko su uopće svi ti ljudi koji se ne razumiju niti u medicinu, niti u znanost, niti u politiku da bi piskarali i unosili dodatnu nervozu, polemike, diskusije i svađe tamo gdje već i previše svega toga mračnog ima.

Zato gledam, osjećam, živim i pišem upravo o „suncu, cvijeću, ljubavi” , jer da nije tako,
bio bi mrkli mrak i u meni, širila bih ga dalje i mračila ono što je ionako već mračno. Moje pisanje o temama koje me inspiriraju je moj način borbe protiv mraka i sigurna sam da sam na dobrom putu.

Vjerujem da je optimizam uvijek polazna točka iz svake životne situacije i znam da će sve ovo jednoga dana proći kao što su mnoge druge situacije prošle i sve dok možemo sačuvati mir u sebi, na dobrom smo putu da ostanemo ono što jesmo i živimo sretan život.

Još jednom dobar nam i ovaj i svaki novi dan.