Ak’ ne žišku, niti ne buš

Ak’ ne žišku, niti ne buš

Damgle, šamslu i tamči i mislim si, pa dobro kaj vam je ljudi. Kaj vas pere, kaj vas muči. Jer to najbolje što znate, vikati, galamiti jedni na druge i htjeti taj naš Zagreb onak’ za sebe. Svojatati si ga, davati mu tumačenja, koja veze s vezom nemaju.

A tak’ je sve jednostavno, dosegljivo, tu blizu, odmah ispod vaše brade, tu u prsima, tu di srce kuca, tu se Zagreb nalazi. Onaj moj, onaj vaš, onaj svačiji, koji prima sve i daje se svima. Često malo ili ništa, dobiva za uzvrat, ali nije mu ni važno jer živi od ljubavi i sjećanja svakog od nas.

Živi od malog dečeca koji drži mamu za ruku i upoznaje se s njim, živi od dečka i cure koji zagrljeni sjede na klupici na Zrinjevcu, živi od kumice koja veselo galami i prodaje na Dolcu, živi i od starčeka koji ispija svoju kavu na suncem obasjanom Trgu.

Zvoni i javlja se taj naš Zagreb, čas Gričkim topom, čas kroz zvona Katedrale. Zvuči i zveči kroz škripu tramvaja i odzvanjanje kockica Mesničke dok ispraća ekipu u večernji izlazak put Tingla i Saloona.

Javlja se izvikujući ‘Od pereca rastu deca’ ili u nekom od krležijanskih govora pokojnog nam Brankeca. Prepoznajem ga i u tužnim očima bakice, dok nosi svijeću na Mirogoj svome dragom.

Kroz tu svijeću vidim život, ali i strah da nikad ta svijeća ne prestane gorjeti, kao simbol ljubavi, poštovanja i uvažavanja svih drugih i drugačijih, svih onih koji bar u jednom slučajnom sramežljivom smiješku mogu prepoznati Zagreb osamdesetih.

Zato stari moj ili stara moja, mislim da me kužiš, a ak’ ne žišku, niti ne buš.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp