Globalna manipulacija ili ne?


Bliži se kraj godine, stanovnici planete zemlje, oni s razumom pamtit će je po pandemiji uzrokovanom  COVIDOM 19, delti i omikronu s kojim će se završiti ova godina. Pamtit ćemo je po komunikacijskim propustima, sumnjama i COVID profiterstvima. Zanimljivo je kako su se oni koji upravljaju ovom situacijom, bez obzira što je korona stvarni virus i što svakodnevno odnosi ljudske živote, poigrali i bez imalo praktične edukacije postali „komunikacijski stručnjaci“.

Pritom mislim na one članove stožera koji su bez imalo logičnog slijeda i svijesti o tome što čine, donosili različite odluke i na taj način kreirali živote nacija. Zanimljivo je pratiti komunikacijsku strategiju stožera. Ako, primjerice, pratimo prošlu godinu i usporedimo je s ovom, mogli bismo donijeti zajednički zaključak da u terminima kada politička i utjecajna javnost treba odmoriti tijekom ljeta, te iste mjere odjednom se ublažavaju i nestaju. Milijunima ljudi oduzeta su prava na slobodu izbora, kroje se zakoni po mjeri zaštite ljudi s ciljem što veće procijepljenosti – što stvara presiju i depresiju. Svijet je još jednom pokazao da ne postoje jedinstvene procedure kada je u pitanju pandemija, iako je ona proglašena globalnom.

Kako će koja nacija reagirati na mjere koje se donose, ovisi o mentalitetu nacije, njezinoj povijesti, ali i njezinim zakonskim mogućnostima. Ljudi diljem svijeta počinju se dijeliti na cijepljenje i necijepljene. Iz komunikacijskog vidika sve to predstavlja jedan veliki propust, no sve što se događa očito ima neke svoje razloge, tako je oduvijek bilo i tako će uvijek biti. A ljudi su se pomalo i navikli na sve to i spremni su slušati, što je s jednog gledišta i jedan dobar test. Ono što najviše brine je savjest pojedinaca, članova stručne javnosti koji vjeruju u virus, ali ne vjeruju u učinkovitost cijepljenja. Pitam se – nalazimo li se opet u situaciji u kojoj se ljudi testiraju ili postoje sumnje da je previše ljudi na ovoj planeti, a premalo hrane?

Nikada nećemo moći razotkriti sve teorije zavjera, baš kao što niti istinu nikada nećemo moći saznati; moći ćemo samo nagađati. Cijepiti se ili ne cijepiti i pridržavati se ili ne mjera kao na poligonu u kojem se ispituju sve mogućnosti za opstanak u novom normalnom za koje ne znamo kada će završiti i hoće li uopće završiti. Neki najavljuju završetak 2024. godine, no zaista je teško to predvidjeti.

Iz drugog kuta gledišta, kaže poslovica: „Dok nekom ne smrkne, drugom ne svane“. U Hrvatskoj smo bili svjedoci covid profiterstva  u kojem su web stranice Covid 19 plaćene preko milijun i dvjesto tisuća kuna. To je ono što znamo, a gdje su još poslovi za koje ne znamo i koliko se samo tu zaradilo i još uvijek se zarađuje. Komunikacijske manipulacije i dalje su vezane za vrstu i odabir cjepiva i njegove nuspojave; koje je od njih učinkovitije, koje manje učinkovito, koje ima nuspojave, a koje nema…

Doista – tko će odgovarati ako netko dobije ozbiljne nuspojave nakon cijepljenja? Tko je spreman preuzeti odgovornost? Sve je to jedan komunikacijski čušpajz bez odgovornosti, a to ni u kojem slučaju nije dobro niti u komunikacijskom, niti u bilo kojem drugom smislu, pogotovo kada je zdravlje ljudi u pitanju.

Sve ovo možemo gledati i iz drugog kuta gledišta – da je ovo jedna odlično izvedena strategija kako bi se smanjio utjecaj i prosperitet ekonomija određenih država te povećao prosperitet i stabilnost drugih država. Sve su to „igre bez granica“ u kojima običan čovjek predstavlja samo broj. Moguće je i to da je sve ovo dobro isplanirano i inscenirano, jer kao što sam rekao, postoje dobitnici i gubitnici ove situacije. Hrvatska je definitivno izgubila više od 600.000 ljudi koji su se odselili, a najmanje još njih 300.000 učinit će to u sljedećih pet godina. Nismo skloni prekvalifikaciji radne snage. Ljudi koji su stekli određena znanja i vještine žele raditi u svojoj struci, što im nije za zamjeriti. I zato odlaze tamo gdje će to moći.

Kada bi naša država imala bolji standard i bila uređenija, više bi naših ljudi ostajalo živjeti tu, no, kako smo još uvijek daleko od toga, ljudi jednostavno odlaze iz Hrvatske, gubimo kvalitetne ljude, dok k nama dolaze ljudi sa svih strana svijeta, neki od njih i kao jeftina radna snaga, odnosno kao ljudi koji su spremni raditi poslove za koje kod nas očito nema radne snage. Na taj način sve više i više postajemo multikulturalna država, na što moramo biti spremni.

Politika je ta koja kroji ponašanje nacije i zato je važno imati političare pod stalnim povećalom. Nedavno sam čuo jako dobru izjavu – kako bi trebalo napraviti reviziju prihoda članova političke javnosti i njihovih rashoda, odnosno revidirati sve ono što oni imaju i usporediti to s njihovim prihodima, ali to se, naravno, nikada neće dogoditi. Kada pohlepa političara postane važnija od njihove brige o stanju u društvu, tada se povjerenje u te iste političare trajno gubi.

Unatoč svim ovim manipulacijskim strategijama u kojima je aktivno, proaktivno ili u sjeni djelovala neka PR agencija ili neki komunikacijski stručnjak, unatoč globalnom zatopljenju, gladi, siromaštvu, ratovima (onima u kojim ljudi umiru iz oružja ili ovim novima u kojima ljudi umiru kroz kemijska oružja različitih virusa ili cjepiva), planeta se i dalje vrti oko svoje osi, profiti pojedinaca i dalje rastu, a sve veći dio svjetskog stanovništva biva sve siromašniji, jer se bogatstvo sve više centralizira. A ljudi kao ljudi, ne razmišljaju previše o svemu tome, već pokušavaju živjeti normalnim životom na kakvog su navikli. I dalje su emotivno vezani jedni za druge, za stvari koje vole, za svoje omiljene brandove i svoj stil života i u konačnici svatko gleda svoja posla.

O čemu se tu zapravo radi? Je li sve to manipulacija ili ne? Je li u pitanju dobra ili loša komunikacija? O tome se doista može razgovarati. Nemojte se stoga pitati jeste li ili niste i u kojoj ulozi se nalazite u ovim procesima, nego se radije pitajte – na koji način vi možete doprinijeti boljem životu unutar vaše zajednice. Svatko od nas može dati neki svoj doprinos boljitku cjelokupne zajednice.

Zapitajte se – da li je manje-više, čuvajte sebe i svoje najmilije u nadi i vjeri da radite posao koji volite, koji vas inspirira i motivira jer u konačnici svi mi kojima je omogućeno da radimo i stvaramo, više vremena u životnom vijeku provodimo na poslu nego bilo gdje drugdje. Globalne priče, kao i one lokalne, možemo samo promatrati ili se u njih aktivno uključiti, a to ima svoju cijenu, cijenu slobode, cijenu percepcije, cijenu života. Gdje god bili, što god radili, ostanite svoji i neka vas prati mir i dobro.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp