Informacije o nekim zemljama nam uvijek stižu u brižljivo planiranim razmacima. Od izbora do izbora, od nereda do nereda. Tad nam se odjednom, pred očima počnu pojavljivati slike sa suzavcima, vizirima, raznim bojevim koktelima, vodenim topovima, maskama i transparentima. Ne razumijemo doduše o čemu se radi jer nam nedostaje dio „filma“, ali o našem se stavu uvijek pobrinu zabrinuta lica s ekrana.

Kad ne razumijemo situaciju,  a nemamo ni predznanje da ju analiziramo, počinjemo ju kvalificirati  preuzimajući gotove fraze.

Sjevernjački svijet  blagostanja ima nedovoljno jasne spoznaje i o sebi samom, dozirane spoznaje, a o onome što se zbiva u ostalim dijelovima svijeta najčešće ne znamo ništa. Slika  o tamošnjim trenutnim društvenim zbivanjima i povijesnim uvjetovanostima potpuno je zamračena.  Te zemlje jedva uspijevamo i zemljopisno locirati. No ubrzo nakon što nam osvanu spomenute rijetke, najčešće bombastične, ružne ili tužne vijesti, o njima često nemamo stav.  Znamo naravno što misliti  o elementarnim nepogodama, nahranjenom sloniću, malom spašenom pandi…

No vijesti koje trebamo detaljnije iščitati uvijek dolaze planirano i dozirano,  nisu povezane s malim pandama, nego s često već režiranim prevratima, demonstracijama, udarima.  Svijet nikad bržeg i, ako to želimo, neograničenog protoka informacija  nikad nije imao ograničenije stavove običnog čovjeka.  Jer taj isti čovjek, koji je gotovo cijeli dan raspoloživ poslodavcu, ipak  najradije prati talent show, kuharske recepte i živote slavnih. Logično, tko bi se još bavio nekim tamo udarom, nekim tamo prosvjedom, nekim tamo gladnim trbuščićima.

Ionako se radi o dalekom svijetu, režimima i diktaturama. Može se primijetiti to lansiranje riječi za koje se lijepe loše pretpostavke: ako kažemo da je negdje režim, onda je tu sve jasno.

Dva-tri  tjedna prije izbora u nekoj zemlji južno od raja, počnu stizati „nefotogenična lica“ vlasti protiv koje bismo se trebali okrenuti, demonstranata koji mirno (kamenjem i raznim koktelima)  prosvjeduju protiv nekoga, tko će prema anketama dobiti izbore, a nama nije po ukusu. Treba ne priznati rezultate izbora, treba poticati nemire koji će srušiti izabranog, treba pronaći dobar razlog za intervenciju i ne sjediti prekriženih ruku. Ako, pak, netko samozvan  svrgne legitimno izabrane, taj već najčešće ima aureolu demokrata, ugnjetenog disidenta… Manjina vrišti poput razmaženog djeteta dok ne dobije svoje. Uz potporu blagonaklonih tetaka i stričeva. Tu su i fraze koje prate takve događaje: nećemo tolerirati, lažirano, nedemokratski, režim, farsa, sankcije… oporba će odbaciti rezultate. To nikad nismo čuli u vezi bilo kojih sjeverozapadnih izbora, ako jesmo, bio je to ekscesni slučaj.

I u ovom trenutku sigurno se priprema tumačenje za neke od izbora, i to tko zna na koliko mjesta u svijetu.

Zastanimo začas  kod Kube o kojoj se  u zadnje vrijeme govori samo i isključivo u vezi nemira.  Ne obrazlaže  se baš puno kako ni zašto, slike su tu. Predznanja nema.  Površno znanje je sveprisutno. Mnogi  ljudi (isključujem Tik Tok generaciju), među kojima i visokoobrazovani, još misle da je Castro predsjednik, do malo koga stižu pozitivne informacije  na primjer o kubanskim cjepivima,  o fantastičnim aktivnostima liječničkih brigada Henry Reeve koje su u zadnje dvije godine u borbi protiv COVIDa 19 nesebično spašavale živote  u mnogim zemljama svijeta.

Malo običnih ljudi zna da je izabrani predsjednik Diaz-Canel, da je Kuba već više od šezdeset godina pod sankcijama bez ikakvog drugog razloga osim da ju se prisili da postane  još jedan satelit. Ono što smo u zadnjih godinu dana čuli o Kubi nije senzacionalan uspjeh u borbi  protiv virusa, usred neopisive krize prouzročene pritiskom izvana (i mi smo ti izvana, mada nam je glava neprestano u pijesku), nego samo slike prosvjeda koje  kruže svijetom. O tome da su njihovi znanstvenici usred pandemije i neusporedive krize stvorili pet cjepiva protiv COVIDA-19 (Abdala, Mambisa, Soberana 1, Soberana2, Soberana Plus), a da nisu mogli cijepiti narod jer nisu imali injekcije, o tome ne znamo ništa. O tome da su proizveli lijek koji značajno pomaže kod raka pluća, ni o tome ne znamo ništa.

Ne znamo da će se zabrana za slanje novca na Kubu produžiti još neko vrijeme, čime se onemogućuje obiteljima da pomognu  svojima na Otoku. Kuba je jedina zemlja na svijetu u koju najpoznatija kompanija za transfer novca ništa ne smije transferirati. Pojačane sankcije učinile su opstanak još težim. Šezdesetogodišnje gušenje oblik je torture  na kakvoj bi Inkvizicija pozavidjela. 

Ne znamo da je Meksiko pred nosom orkestratora sankcija poslao dva-tri broda humanitarne pomoći i velike količine potrebnog medicinskog alata za omogućavanje cijepljenja. Da je Kuba upravo zbog ograničenih mogućnosti cijepljenja imala još ljetos/jesenas broj zaraženih koji je dosezao gotovo deset tisuća. Da je trenutno procijepljeno dvjema dozama već više od sedam milijuna ljudi, a i djeca od 2 do 18 godina.  Da je broj zaraženih u roku od mjesec dana pao na tek 500. I nema nasilnih prosvjeda  protiv cjepiva, čini se da vjeruju svojoj znanosti.

Ne znamo ništa ni o izjavi meksičkog predsjednika Lopeza Obrere tijekom obilježavanja  Dana nezavisnosti  Mexica;

Meksički predsjednik smatra da Kubu treba preimenovati u “novu Numanciju”, a njen narod proglasiti “baštinom čovječanstva”, budući da je “znala, kao malo tko u svijetu, dostojanstveno braniti svoje pravo na slobodan i neovisan život, ne dopuštajući miješanje bilo koje strane sile u svoje unutarnje stvari.”

To naši mediji nisu prenijeli, no ono o čemu će čuti svi bit će opet isprovocirane demonstracije koje se spremaju sredinom studenog, a čijim organizatorima  su financijeri javno obećali izdašne potpore.

Ne poznamo stvarnost, promatramo površno, svijetom vlada fake.  Ubrzo će možda doći doba naočala za virtualnu stvarnost, a  svijet oko nas moći će se razarati, malo pomalo, neprimjetno.

Mi ćemo i dalje vjerojatno živjeti u mraku, slušati i apsorbirati već spomenute riječi koje će nam pritom biti lansirane – režim, diktatura, ušutkavanje, bijeda, glad, slobode… I kako se kaže: „Bezbroj puta ponovljena laž postaje istina“. A dok se istinita istina pokaže, često prođu i desetljeća, no u međuvremenu se zaboravi što je ono uopće bilo na stvari.

Ako ne oblikujemo vlastite stavove, ako ne naučimo slušati i čitati (što se u obrazovanju zove slušanje i čitanje s razumijevanjem) morat ćemo prihvaćati samo ono što nam se servira.  Dok svi pojmovi ne postanu fake i ne utopimo vlastite živote u fakelives. U fakeKRACIJI ili fakeTATURI.

Kuba nije fake, ona teško pati zbog sankcija, i solidarna je sa svijetom unatoč sankcijama.

Meksički predsjednik poziva da se makne blokada protiv Kube „ jer nijedna zemlja nema pravo tlačiti drugi narod, drugu zemlju?“

A zašto mi drugi šutimo prihvaćajući taj pritisak na nju?

Bilo bi dobro izvući se iz laži i misliti, misliti, zaključivati i zaključivati,  biti solidaran jer moral nam ne dopušta biti sretnim u nesretnom svijetu.

Na kraju ove za Kubu iznimno teške godine (pojačane sankcije, posljedično teška ekonomska kriza i izolacija u borbi protiv pandemije) izlaz je možda na vidiku. Pa je i Diaz-Canel s ponosom zaključio: Tenemos patria y defendemos la vida. Imamo domovinu i spašavamo živote.

Nakon prebrođene krize u studenom, možemo govoriti o još jednoj  pobjedi. Vjerujem da će Kuba ustrajati u svom putu, jer parafrazirajući Fidela: Onog trenutka kad se odreknemo svojih principa, prestat ćemo postojati.