Nema tu filozofije – možeš se osloniti samo na sebe


Ovaj svijet i ovi ljudi oko tebe odraz su tvog odnosa sa samom sobom. I ništa drugo. Ako si nesigurna u sebe, ni ljudi ti neće vjerovati. Ako ne vidiš svoje vrijednosti, ljudi će sumnjati u tebe i neće prepoznati ono za što si sve sposobna. Ako si u ulozi žrtve pred sobom, nanjušit’ će te zvijeri, nasilnici i zlostavljači.

Ako misliš da si nevrijedna, stalno će ti netko naređivati,  ponižavati te i degradirati te.

Naravno, činit će to oni i ako sebe voliš, cijeniš i ako znaš koliko vrijediš. Ali samo jedan put. Možda će to pokušati i drugi put, ali s puno manje samopouzdanja. Jer pokažeš zube. Možda samo kroz smiješak…

Zapitaj sebe što stvarno misliš o sebi. Što osjećaš prema sebi? Kako se vidiš? Pomaže i pogled i pregled u ogledalu. Ne, ne trebaš biti arogantna, bahata i postavljati uvjete kako bi stvari trebale biti. Bitno, najbitnije je to prvo riješiti i postaviti u sebi. Mala promjena u sebi izazvat će i promjenu na van.

Sjećam se vremena kada sam bila nezaposlena.  Bila sam očajna. Osjećaj da me nitko ne treba za rad i da me neće platiti bio mi je nepodnošljiv. Moja osnovna misao je bila: “Daj mi bilo što. Radit ću bilo što da dobijem plaću.” Bilo što???? Jesam li ja bilo što? Sada znam da nisam. Mogu raditi bilo što, ali pod mojim uvjetima.

I dobivala sam poslove koji su bili normalni poslovi, uobičajeni i nisu bili nikakva muka ili problem. Ali se događala jedna druga stvar obojena s tim “bilo što”. Nisu me plaćali, oduzimali su mi moje slobodno vrijeme, nisu me prijavljivali ( rad “na crno”), tražili su od mene nemoguće i loše stvari.

Vlastitu sam moć shvatila kada sam zamislila situaciju da se jednostavno pokupim s radnog mjesta. Što bi se u tom trenutku dogodilo? U tom trenutku ja ne bih ništa izgubila. Ne bi ni poslodavci, ali u tom trenutku bi morali stati na moje mjesto.  Kratak trenutak, ali dovoljan da se bar naljute na mene. Ili možda da razmisle…

Prije par mjeseci sam se izvukla s posla gdje sam patila i mučila se. Običan, normalan posao, ali pun stresnih situacija. Toliko stresnih da sam dobivala napadaje panike i cjelokupno mi je zdravlje bilo narušeno.

Shvatila sam da sam opet u situaciji gdje moram ići protiv sebe. Sav trud je bio uzaludan…
Otišla sam na drugi posao. Posao koji nitko ne želi raditi. Posao koji su radili skoro svi zaposleni u toj firmi. Jer se tu počinje. Svi prvo dobiju to mjesto da shvate koliko je težak i koliko je važan. Prva karika koju moraš proći i koju moraš poštivati. Jer se bez nje ne može.

Dobila sam posao koji je postavljen kao odnos s poslom u mojoj glavi. Osoba koja ga radi zna da je potrebna. Najnormalnije je čuti “molim”, “hvala”. Čuti pohvalu ili dobronamjernu kritiku… Normalno ponašanje…  Iskre frcnu samo kod onih ljudi kojima vlada negativni ego. Ali to je njihov problem.

Ovaj je svijet odraz našeg odnosa prema samome sebi. Odnosi s ljudima su odraz našeg odnosa prema sebi.

I to nije nikakva filozofija. Treba se samo zapitati kako stvarno vidiš sebe i što sebi činiš.
Nitko se na ovome svijetu neće pobrinuti za tebe. Osim tebe. Možeš se osloniti jedino na sebe. I tu je “kvaka”. Osloni se na sebe čvrstu, vrijednu, sigurnu. Sposobnu učiti, raditi, odmoriti dušu i tijelo. Sposobnu samu sebe voljeti i cijeniti. Sposobnu vidjeti da možeš mnogo više nego što se može zamisliti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp