• Kako biste Vi definirali demokraciju i što za Vas znači simulacija demokracije, što je ujedno i naslov Vaše nove knjige te koji bi po Vama oblik demokracije bio najbolji za oporavak današnjeg društva?

Najjednostavnija definicija demokracije je da je to oblik vladavine naroda ili većine. I da je to od svih povijesnih oblika vladavine i cirkulacije poredaka, manje loš oblik u odnosu na sve one nama u povijesti znane oblike vladavine. U politološkim istraživanjima „došao“ sam do 23 oblika ili modela demokracije.

Svaki model temelji se na drugačijoj definiciji. Spomenut ću neke modele, kao što su protektivna, deliberativna, participacijska, konsocijacijska, postdemokracija, defektna i ona globalna. U svim nabrojenim modelima važna je semiotika prostora i moći demokracije. Njezin okvir ili prostor u doba moderne i postmoderne je nacionalna država i akteri moći u istoj.

Osim modela  globalne demokracije koja se odvija na globalnoj  ili transnacionalnoj razini. Demokracija u kojoj živimo je simulirana. Simulira se ono čega nema. Što je ona, pokušao sam objasniti u nedavno objavljenoj knjizi Simulacija demokracije(AGM,Zagreb,2021.)

Pazite, podnaslov knjige Svijet politike kao predstava i hiperzbilja, ponajbolje odgovara na pitanje što jest  simulacija, a što simulirana demokracija. Ishodište ovoga značenja  je socijalno konstrukcijski karakter demokracije i politike u kojoj iste imaju dimenziju teatra. Dakle, riječ je o demokraciji i politici  kao predstavi političkog teatra.

Demokracija se preko izbora stavlja na kazališne daske. Ona je kazališni komad kojega potpisuju partijske i PR mašine, kao režiseri, koji na kazališne daske stavljaju izbore i vode  kampanju radi pridobivanja glasačkoga tijela. Dio komada su glumci (političari) koji igraju kazališnu predstavu pred publikom (birači). Radni naslov predstave je Večeras simuliramo demokraciju! Kad izborna predstava u HNK RH završi, kao dio masovnog društva spektakla zastori se spuste, režiseri i glumci povuku, ode publika, tu se završava moć birača.

Oni su rekli svoje. Svatko na svoju stranu. Tada dolazi do odvajanja izabrane političke oligarhije od biračkoga tijela. Javljaju se političke muke, moraju nešto napraviti što su obećali na kazališnim daskama simulirane demokracije. Ali…

U pravilu lažu, mažu i ne ispunjavaju izborna obećanja. Biračko tijelo je frustrirano. Iako je većina, moćnoj manjini ne može ništa. I onda u odnosima moći dolazi do zaokreta. Uspostavlja se tiranija moćne manjine nad nemoćnom većinom. U odgovoru rekoh, da je simulirana demokracija uradak simulacije, odnosno političke konstrukcije društvene zbilje. Uz pomoć kazališnih tehnika predstavljanja.

No, taj model demokracije u postmoderno doba ne bi  bio moguć bez novih medija odnosno informacijsko-komunikacijskih tehnologija koje su u funkciji simulacije demokracije i proizvodnje njezine kao hiperzbilje.

 U mojem modelu simulacije demokracije, pri pisanju knjige nisam imao neke izvore kao metodologijske orijentire. Nema puno radova. Stoga sam u metodologijskom smislu  konstruirao križanac sociologije znanja Bergera i Luckmanna i  postmodernog teoretičara kulture  Jeana Baudrillarda. Inspirativna mi je bila njegova knjiga Simulacija i zbilja s jako dobrom uvodnom studijom Rade Kalanja, umirovljenog profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Ova knjiga ne bi bila moguća  bez malog studija semiotike u NSK, poglavito semiotike prostora, medija i slike. Gdje mi je pomogla enciklopedijska knjiga njemačkog  lingvista Wienfreda  Nöetha pod naslovom Priručnik semiotike.

Skoro istodobno s knjigom Simulacija demokracije, objelodanio sam knjigu dokumenata Dokumenti o državnosti i političkom sustavu Republike Hrvatske 1990.-2020. Prigodom 30. obljetnice samostalnosti  drage nam Republike Hrvatske.

Po ustavnoj formuli Republika  Hrvatska je demokracija. Riječ je o normativnoj dimenziji demokracije. U odnosu na zbiljski/iskustveni model postoji raskorak. U tom raskoraku na razini  izbornog procesa, demokracija se simulira u vidu kazališne predstave, političkog teatra.

Na drugoj iskustvenoj razini Republika Hrvatska je 2021. autoritarna država  na čelu s hrvatskim vladarom Andrijom Velikim. S kontroliranim ili neslobodnim medijima pretvorenim u propagandu  u funkciji vladavine Andrije Velikoga, gdje se očekuje da 4 milijuna „pingvina“ odnosno stanovnika RH  slijede „glavnog pingvina“?! Ne, nama ne treba autoritarni i narcistički  vođa. Jer mi Sj. Koreja nismo. Makar smo zadnja rupa na svirali u Europskoj uniji, gdje se ta  pozicija nastoji zamagliti tehnikama PR bojne i pokazati nam da smo izuzetno uspješni. I da inflacije nema, dok demos steže remen zbog poskupljenja svega i svačega, od krastavca do jaja, ne ulazeći u psihoanalitičko simbolično značenje rečenih poskupljenih proizvoda. 

• Kakvo je po Vama stanje demokracije u postmoderno doba?

To bi se stanje  sažeto moglo opisati kao stanje „defektne demokracije“. Neki politolozi rabe izraz „manjkava“. Meni je daleko draži izraz „defektna demokracija“. Ona nije posebnost, već pravilo na razini  Europe i  Europske unije. U članicama EU to se stanje  simuliranosti i defektnosti pokazuje u ograničenoj participaciji građana. S malim utjecajem na rad Europskog parlamenta ili nacionalnih parlamenata i Europske komisije na čelu s dragom nam gospođom Ursulom von der Leyen. Koje se gospođe Njemačka jedva riješila kao najlošije ministrice obrane u  Ministarstvu obrane (Verteidigungministerium Deutschland), da bi kao nagradu dobila mjesto „gazdarice“ Europske komisije. Eto, tko nas vodi?!

• Koji su po Vama najveći nedostaci „defektne demokracije“ kako ju nazivate?

Ako su parlamenti nacionalni i EP središta normativne demokracije, najveći nedostatak je post parlamentarno stanje u kojem nacionalni parlamenti i EP više ne predstavljaju interese građana. Predstavljaju interese interesnih grupa, elita i oligarhije.

Glede post parlamentarnog stanja i simulacije demokracije istaknuti član CK  SKH-HDZ, drug Vladimir Šeks u jednoj izbornoj noći, pred televizijskim kamerama, MirjaniHrgi je rekao ovo: https://www.youtube.com/watch?v=bmrbOvjbjTo . Mirjana pita, čemu sve ovo?!  „Lega“ Šeks  u trijeznom stanju priča o sumraku parlamentarne demokracije.

Sabor je samo politička pozornica na kojem se odluke donose na drugim moćnim mjestima. Drug Vlado je u pravu, dok PR Skoko intervenira i zagovara promjene. Ovo je toliko zagorjelo, da se teško može gasiti. Zaraslo u šikaru…

S druge strane, tko bira Komisiju EU? Građani?! Znanstvena fantastika. Tko je birao Dubravku Šuicu? „Eksperticu za demokraciju i  demografiju“? Utjecaj građana  na izbor EK ravan je nuli. EU u postmoderno doba više je nalik je novom Leviathanu, mega mašini  i ogromnoj Beštiji koja nemilosrdno melje želje i interese građana. Nas nema „tute“. A sve se radi zbog nas?!

Odgovor na ovaj defektni model demokracije je erupcija populizma u Europi i svijetu. S druge strane, kad je o demokraciji  u postmoderno doba riječ, susrećemo se s novim modelom  iliberalne demokracije, kojega vrlo vješto prakticiraju vladari u Srednjoj i Istočnoj Europi u EU, tipa Orbana, Janše i drugih pajdaša toga modela, kojega je bit doviđenja liberalizmu, pravima i slobodama čovjeka i građanina te doviđenja slobodnim medijima. Model iliberalne  demokracije, dio je stanja defektne demokracije u postmodernom stanju (postmodern condition).

• Demos, kako ste rekli, sudjeluje u demokraciji samo ubacivanjem listića u glasačke kutije kako bi elita potom vladala u ime naroda. Kakva je to demokracija i na koji to način narod kao takav može sudjelovati u njoj?

Demos je jednokratni uporabni politički akter kojega političke i PR mašine jednom u četiri (parlamentarni) ili u pet godina (predsjednički izbori), podsjećaju da je taj demos neki vladar. Vladar je samo dok ubacuje listiće u glasačke kutije. A nakon toga?!

Nakon toga iz uloge subjekta vladanja, pretvara se u objekt vladanja, u kojoj dijalektici politike politička elita i oligarhija demos doživljavaju samo kao prepreku realizacije vlastitih interesa. Jerbo  nisu oni u funkciji biračkog tijela, samo na razini vabljenja i političkog zavođenja, već  isto doživljavaju kao instrument uspostavljanja svoje vladavine, radi zadobivanja demokratske legitimacije. Lisice kao metafora iz N. Machiavellijeva Vladara.

Za izabranu političku elitu, biračko tijelo, građani, demos/narod su u poslije izbornom stanju  samo muhe zunzare, koje misle da bi izabrani trebali biti u njihovoj funkciji, dok izabrani na sve načine nastoje ne biti u službi demosa. Ovo je hermeneutičko mjesto demokracije, čisto prokletstvo kojega se ne možemo riješiti. Zašto? Zato što smo u odnosima moći i nemoći. Zapravo smo jadni, nemoćni jadnici.

• Jesu li po Vama demokracija i republikanstvo zapravo sotonski oblici vladavine, osobito ako znamo da su ljudima u Svetom pismu koje se smatra Božjom riječju već odavno dati naputci i smjernice po kojima bismo trebali živjeti. Jesmo li mi time što smo prihvatili republikanstvo i demokraciju zapravo stavili sebe ispred Boga tako da mi znamo bolje od Stvoritelja po kojem ustroju bismo trebali živjeti?

Nisu sotonski, ali nisu ni savršeni. Stvar je različitih ontologija iz kojih proizlaze različiti pogledi na demokraciju i republikanizam. Riječ je, dakle, o sekularnom pogledu na politiku i forme vladavine i teologijskom, religijskom pogledu. Ti su pogledi u trajnom „ratu kultura“ u obliku sučeljavanja dvaju svjetonazora i dviju koncepcija svijeta. U pluralističkom društvu koje slijedi taj tip ontologija ima mjesta za obje ontologije. Pa neka se natječu. One će se u natjecanju međusobno sotonizirati.  A mi ćemo se kao publika, zabavljati.

• Često se bavite temom globalizacijskih procesa o kojima smo svojedobno pričali u našem intervjuu za časopis Epoha koji je objavljen i u mojoj knjizi intervjua pod naslovom „Na Diogenovu putu“. Kakav je danas Vaš stav o globalizacijskim procesima?

Danas nakon dvadesetak godina bavljenja sociologijom globalizacije mogu reći da je ona u nekom tipu krize i trijumfa. Mislim na stanje u doba pandemije  Covid 19.

Ovodobna globalizacija otvorena je  krajem Hladnog rata, kao rezultat druge modernizacije svijeta, kada se mislilo da je odzvonilo nacionalnim državama. Danas se zapravo pokazala žilavost nacionalnih država u borbi s pandemijom  Covid 19. Zašto? Zato što što su zakazali transnacionalni akteri tipa Svjetske zdravstvene organizacije.

Globalizacija je u funkciji kapitala koji je bio pogođen pandemijom Covid 19. S pandemijom je  otvorena druga ekonomska kriza  nakon one iz 2007. godine. Ta je kriza, kao i ona 1929. godine, rezultat krivih poteza i pohlepe u ekonomije.

Ova kriza ima uzrok izvan ekonomije. Uzrok je medicinsko-biološki koji se odrazio na nacionalne i globalnu ekonomiju. Dok se ne otkloni medicinsko – biološki uzrok, neće se otkloniti ekonomska kriza. U takvim uvjetima bend iz Davosa tambura na temu „resetiranja kapitalizma“ kao globalnog sustava i procesa. Osim što je Davos mjesto globalnih moćnika/vladara svijeta, meni je drag zbog romana Thomasa Manna, Čarobna gora čija se radnja odigrava u neposrednoj blizini (alpsko lječilište, glasoviti Davos u švicarskom kantonu Graubündenu). Nastavljam s glavnom strujom mišljenja.

S druge strane, ako su pod utjecajem ove krize ugrožene sve dimenzije globalizacije, ekonomska, politička, migracijska, nije  ugrožena tehnološka dimenzija, bez koje bi uslijed pandemije Covid 19 ova civilizacija, u funkcionalnom smislu, bila osuđena na brzu propast. ITC i Internet su spasili stvar. Htjeli mi to priznati, ili ne.

Tu je globalizacija apsolutna pobjednica. Došlo je do masovnih migracija iz  realnoga svijeta u svijet virtualne stvarnosti. Naš život preko noći postao je online life. Lagano se približavamo našoj budućoj kiborg dimenziji života.

• Vaš koncept javnog djelovanja koncept je slobode pojedinca. Možete li to objasniti čitateljima našeg portala Epoha?

Bez slobodnog pojedinca (ističem metodologijski individualizam) koji djeluje u skladu sa zakonima zajednice, nema kulture društva. Slobodni pojedinci stvaraju djela, literaturu, umjetnost, književnost i institucije. Ovi sadržaji sastavnice su identiteta kulture nekog društva. Bez njih ne bi  postojao identitet kulture društva. Čak i u autoritarnim i diktatorskim režimima koji su gušili slobodu pojedinca, nisu ih uspjeli zadaviti i dokrajčiti.  Oni su davili slobodu. Nisu je uspjeli zadaviti. Pogledajte usud  Srednje  Europe (Mitteleurope). Unatoč  neslobodi uslijed lijeve i desno totalitarne diktature u XX. stoljeću, iznjedrena su neponovljiva književna, umjetnička, kazališna djela, kao rezultat slobode pojedinca i otpora režimu.

Eklatantan primjer slobodnog pojedinca u borbi protiv neslobodnog režima je Milan Kundera i njegov roman Nepodnošljiva lakoća postojanja. Slobodni intelektualci  ostajali su i borili se u neslobodnim režimima. Dobar i pozitivan primjer je onaj  vodećeg, i možda najvećeg češkog filozofa  Jana Potočke, čije je djelo i djelovanje bilo  pod utjecajem fenomenologije i filozofije Edmunda Husserla, autora knjige Kriza europskih znanosti i transcedentalna fenomenologija, koji je 1936. godine nagovijestio  krizu ideje Europe i europskog čovjeka. Slobodni intelektualci imali su priliku ostati ili emigrirati. Potočka je ostao, a Kundera put pod noge, pa  u Francusku.

Moj put je unutarnja emigracija u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu kao rezultat kreativnog otpora autoritarnom režimu, koji simulira demokraciju misleći da pred sobom ima hrpu maloumnika, bezveznjaka i pingvina, koji se neće dosjetiti velikoj simulacijskoj predstavi pod naslovom Večeras simuliramo demokraciju.

Poruka autoritarnim, diktatorskim vladarima glasi – nikome do zore nije dogorjela. Svijeća će se ugasiti. Kad-tad će pasti! Kao što pada svaki poredak neslobode koji se na neki rok održava uz pomoć propagande / PR bojne. Za proizvodnju hiperzbilje. Kao što pada lišće u jesen. Ciklično kretanje povijesti i politike, kao zakon života.

• Vaša definicija elitističko-kompetitivne demokracije jako je sugestivna: „Demokracija je vladavina većine u kojoj većina bira manjinu kako bi manjina potom vladala većinom.“. Kao da Vašom definicijom želite ukazati na apsurd tog sustava u kojem živimo. Želite ljudima otvoriti oči da napokon vide taj apsurd nemoći utjecaja naroda na sustav koji je nominalno vladavina naroda, odnosno to bi u svojoj definiciji trebao biti, a svi znamo da on to nije. Što možemo učiniti da se to promijeni na bolje?

Da, riječ je o apsurdu. Bit razumijevanja toga apsurda  je u ideji i odnosima moći i elitističko kompetitivnom modelu demokracije Schumpetera. Demos ima moć samo dok glasuje. Onda moć imaju oni koji broje glasove i osvajači vlasti. Tu je kraj moći demosa. Kraj i nema više.

Glede glasovanja koje omogućuje moć političkoj eliti i oligarhiji, to jest formalno uspostavljanje demokratskih institucija, drug  Josif Visarionovič Staljin odavno je  rekao „nije važno kako se glasa, važno je tko broji glasove.“ Nije da podržavam diktatora. Ne daj, Svevišnji. Ali i diktator koji puta može reći istinu. I pogoditi nas u čelo  istinom.

• Sokrat i Platon također su bili skeptici po pitanju demokracije, a sami ste rekli kako u političkim znanostima postoji 23 modela demokracije (direktna, digitalna, globalna,…). Predstavnička demokracija u kojoj mi živimo u odnosu na direktnu demokraciju u vrijeme Polisa je upravo u prostoru, kako ste rekli, jer je direktna demokracija moguća jedino u malom prostoru s manjim brojem ljudi. Modernizacija je dovela do predstavničke demokracije prema kojoj se kritički odnosite. Koji je po Vama najveći nedostatak parlamentarne demokracije?

Spomenuti filozofi gajili su skepsu spram demokracije. U grčkoj je ona  bila direktna. U kontekstu semiotike prostora, mogla je biti direktna zbog toga što se odigravala u malom prostoru. Pa su svi o svemu mogli odlučivati.

Modernizacijom politike, pokazalo se da je ovaj model  nemoguće primijeniti na velik prostor. Te da svi o svemu ne mogu odlučivati. Zato je uveden model predstavničke parlamentarne demokracije. Njezin najveći nedostatak je  post paralamentarizam , u kojem parlamenti odavno više ne predstavljaju  interese građana, već interesnih grupa i korporacija. O tomu sam podrobnije odgovorio u prethodnom pitanju.

• Što mislite o gotovo otvorenoj sprezi između vladajuće oligarhije i korporacija?

Oligarhija je grupa moćnika čiji je zaštitni znak novac. Komšije bi rekle „kesa“. Oligarhije i korporacije su  nerazdvojiva  simbiotička struktura. Pogledajte najveće odnosno najbogatije globalne oligarhije i njihove pupčane  vrpce s korporacijama.

Njih pedesetak koncentriralo je svo bogatstvo ovoga svijeta. U svijetu korporacija i liberalnog  korporativizma, premda postoji i onaj fašistički Benita Mussolinija, kojega je zeznula bandiera rossa, demokracija osim simulacije demokracije nema šanse. Jerbo se radi o odnosima moći  ili  snažnom sudaru slonova i mrava. Korporacije i demokracija ne stanuju u istoj zgradi. Riječ je o različitim zgradama i različitim stanarima.

• U jednom ste intervjuu zgodno rekli kako se klatno u političkoj igri okrenulo od demosa prema oligarhiji koja je ta koja vlada, tobože u ime naroda. Je li to licemjerje koje se više niti ne skriva pravedno i kako to zaustaviti? Koji je ključ rješenja nepravednog sustava u kojem živimo?

Politička forma post demokratskog stanja je post demokracija. Riječ je o konceptu britanskog politologa i sociologa Colina Croucha, kojega sam razvio u mojoj studiji i objavio  u zborniku radova Demokracija i post demokracija. Bit je ovoga koncepta da predmetak post ne znači ukidanje  kakve takve simulirane i defektne demokracije, već da se klatno demokracije pomaklo prema oligarhiji. Odnosno strukturama mega moći u čijoj je službi kompletni politički sustav.

Kako se radi o odnosima moći, iz igre ispada licemjerje. Trebalo bi imati moć i promijeniti to stanje. Ali gdje je akter moći koji bi trebao promijeniti odnose  moći? Nema ga na vidiku. Zakazao je. Ili je ubijen puškom za uspavljivanje i sadržajima društva spektakla. Akter promjene spava. Kad se probudi „ronja“, “brontulaje“ kontra vlasti. Ali ne zna kako izmijeniti red stvari. Možda zna, ali nema alate koji su u sefu moćnika.

• U tijeku je agresivna medijska propagandna kampanja pandemije i cjepiva zbog čega sustav donosi mjere koje bespogovorno moramo pratiti i biti poslušni. Postoji li način da se borimo protiv sustava ako uočimo njegove nepravilnosti? Jesu li prosvjedi kao takvi učinkoviti, ako nakon njih sve ostaje isto?

U odnosu na pandemiju sustav ima svoju agendu. Građani je moraju slijediti, oni koji tako žele. Oni koji to ne žele imaju pravo na različite oblike  legalnog otpora. Pravo na prijavljeni prosvjed uvijek ostaje na djelu, sve dok  zbog prosvjeda ne počnu  hapsiti. Ako sustav podivlja, i to je moguće. Nikad se ne zna?!

• Što nam uopće znači ta sloboda govora ako je ona kao takva sama sebi svrhom i ako se njome stvari ne mogu promijeniti na bolje?

Sloboda govora je potrebna i moguća samo ako je omogućena. Može biti omogućena samo ako postoje slobodni mediji. Mediji su neslobodni/kontrolirani, pretvoreni u propagandu i produženu ruku politike i korporacija, uključujući i medijske korporacije, koje su prvo to (kapital), a tek oda priopćajna sredstva. Ako nema slobodnih medija, priča o slobodi govora je čisti je verbalni ispad.

• Što Vi mislite o tom tzv. „novom normalnom“ i svemu ostalom što prati pandemiju korone kao epohalnu i globalnu pojavu kojoj lokalne i globalne elite i mainstream mediji daju vjetar u leđa pretvarajući nas u robove nekih novih i vrlo čudnih pravila ponašanja, od nošenja maski, do karantena, izolacija, Covid potvrda (putovnica) i u konačnici dijeljenja ljudi na cijepljene i necijepljene?

Mislim slijedeće. Više ne znam što je normalno, a što nenormalno. Bilo staro, bilo novo. Ako se ovo nastavi, najveći profit će imati farmaceutska industrija i psihijatrija. Novac ćemo trošiti da se zaštitimo od infekcije, a dok ista ne ode u povijest, dotle ćemo svi poludjeti. I kandidatima  psihijatarskih bolnica postati.

Ludnice će se puniti.  Bit će posla  psihijatrima, a psihijatriji će porasti cijena  jer će sada morati upravljati brodom luđaka, koji po sebi prije pandemije možda luđacima bili nisu, ali ih je pandemija i sustav stjerao u kut, tako da su mimo svoje volje preko noći luđacima postali. Psihijatra i politika, na kraju pandemije, morat će upravljati društvenim ludilom. To neće biti prvi put u povijesti.

Osim toga, poznata je simbioza politike i psihijatrije. Poglavito u autoritarnim i totalitarnim režimima. Uz sve to, politika kojoj svjedočimo, ozbiljno je  skrenula u jedan tip ludila. Stoga bi politička psihijatrija kao politološka disciplina trebala odgovoriti, što je to u ljudima/političarima da proizvode političko ludilo?

• Resetiranje društva na globalnoj razini koje uključuje i nove oblike diskriminacije i segregacije uvodi nas u jedan sasvim novi svijet, još okrutniji od onog u kojem smo do jučer živjeli. Što Vi kažete na to?

Na to kažem, da je svijet na globalnoj razini na kursu civilizacijske regresije, retardacije i globalnog zaglupljivanja masa. S vremenom ljudi postaju sve glupljima, unatoč trijumfu znanosti i tehnike.  Taj „novi svijet“ je upravo to što sam rekao. Koji misli da je pobjedom tehnološkog uma postao toliko moćan da sebi dopušta  regresiju dosegnute točke humanizma.

• Humanizam u svoje središte stavlja čovjeka, no u dehumaniziranoj tehnološkoj eri stroj preuzima primat, što u konačnici dovodi do otuđenja i nedostatka empatije među ljudima. Kako ljudi kao pojedinci i kao društvo reagiraju na tu pobjedu tehnologije i postoji li danas uopće društvo kao takvo te kako biste ga Vi opisali / definirali?

U odnosu na tehnološko doba humanizam je odavno potpisao kapitulaciju. Čovjek i tehnika filozofska su tema. Ono čemu danas svjedočimo na temu čovjeka i stroja je totalna alijenacija, udaljavanje čovjeka od čovjeka. U svakodnevnoj komunikaciji, držanje distance i u komunikaciju ubacivanje strojeva za komunikaciju. Kuda će to dalje ići i dokle će doći?!

Čini se da su ovaj trend  uslijed pobjede tehno-logičkog uma odavno anticipirali Martin Heidegger, Oswald Spengler i Nikolaj Berdjajev. U novije doba izraelski filozof i povjesničar Noah Harari u knjizi 21 lekcija za 21. stoljeće. S nama već upravljaju algoritmi?! Tko se neće uklopiti, bit će izbrisan. Izbačen iz komunikacijskog i radnog procesa. Koja će najveća tragedija  biti izbrisanima?

Njihova najveća tragedija i bijeda, osim one ekonomske, bit će taj osjećaj otuđenosti i beskorisnosti. A takvi će  biti podesan materijal za neki budući juriš na  postmodernu Bastillu?! Koju će uspješno braniti kiborzi.

• Za vrijeme najstrožih pandemijskih mjera ljudi su bili primorani na izolaciju, a društvo na karantenu. Nošenje maski dodatno nam je svima zagorčalo život. Uvođenje Covid potvrda najgori je oblik društvene segregacije novog doba. Sve to upućuje na jedan novi svijet kojeg se s pravom bojimo. Bojite li ga se i Vi?

Svaki se normalan čovjek boji. Sebe smatram normalnim, sve dok ne čujem drugo mišljenje. Masku nosim, hrvam se s vrlim novim svijetom kao svaki čovjek i  pošteni Hrvoje. Covid sam prebolio. Imam Ausweis. „Slobodno“ hodam državnim i javnim institucijama. Kako mi je radna soba u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, svaki dan  mi traže  Ausweis/Covid potvrdu. I osobnu iskaznicu.

Da vide jesam li to ja. A tko bi drugi bio?!  To im sve uredno  pokažem. I  to svaki dan. I svaki dan isto ponavljanje radnji. Vječno vraćanje  istom. Rekao bi Miroslav Nietzsche. Onda me  oni puste…

Drugi korak do  radnog mjesta  na drugom „ček pointu“ je mjerenje temperature, bitan korak  i kondicija daljnjeg „slobodnog“ kretanja u prostoru. Uredno mi izmjere temperaturu. U prosjeku imam 36 sa 6. Stroj za mjerenje temperature podsjeća me na Velikog Burazera (Big Brother). Malo me živcira.

Onda mi kažu, možete do svoje radne sobe na četvrtom katu (soba za istraživače op.a), koju  zovem Dominikanska Republika čiji sam predsjednik, premijer i ministar vanjskih poslova. Pa nekako stignem do istog kata.

Četvrti kat ima stratešku prednost u odnosu na prizemlje NSK u kojem zasjeda Vlada Republike Hrvatske  (neproglašeno izvanredno stanje).

Budući da „imam analitički  dvogled/ kanočal“, kao profesor političkih znanosti, i nekakav sam medijski  proglašeni politički analitičar, uspješno nadzirem rad Vlade Republike Hrvatske, koja se smjestila u prizemlju Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Njima je iz prizemlja malo teže  nadzirati dotičnoga, jer je  dotični na četvrtom katu. Za to im treba puno „kanočala“. U pandemiji je  inače naglo porasla  potražnja za „kanočalima“.

To je moj vrli novi svijet  s kojim se s nešto malo soli u glavi, bar za sada, uspješno hrvam. Hrvoje se, dakle, hrva! Dokle?! Ne znam! Jerbo je krhko znanje!

• U vrijeme najstrožih izolacija bili smo preko noći prebačeni iz realnog u kibernetički prostor. Je li to zapravo simulacija života koji nas čeka u bliskoj budućnosti? Za kraj, recite nam – kako Vi vidite našu budućnost?

Vidim je u masovnom bijegu ljudi, komunikacija i svih do sada pojavnih oblika ljudskog djelovanja, iz realnog svijeta u kibernetički prostor. Gledajući  s naslova sociologije migracija, ovo je  najveći otvoreni masovni bijeg iz realnog svijeta u hiperrealni, odnosno svijet nove  kibernetičke nepreglednosti, s inverzijom stvarnosti.

Stari svijet sjećat će se starog realnog svijeta, dok će  mladi svijet / ovi emigranti  pod utjecajem  pandemije Covid 19,  zaboraviti  realni svijet kojega poznajemo, jer će na prvom mjestu njima biti  stanovanje  u cyber prostoru i njegovo  uređenje u smislu usavršavanja istoga kao točke nove kibernetičke nepreglednosti.

Život u Mreži! Život na Mreži! Život u ožičanom prostoru na tragu novog tehnološkog totalitarizma, pokazuje nam sastavnice vrlog novog svijeta. Čovjek i njegov život u mišolovci, u  kontroliranim uvjetima, čelnika, nosnika i moćnika?! Ne, hvala!