Nisam plakala, bez brige. Samo si postavljam pitanja poput: „Gdje je nestao čovjek?“
Naime, neki dan me ispred poslovnice Hrvatske pošte napala starija gospođa. U centru Zagreba. Eto što sam doživjela. U 21. stoljeću ne smiješ reći da si osoba s invaliditetom.

Najprije sam strpljivo čekala u redu, jer nemam naviku tražiti prednost zbog toga što sam osoba s invaliditetom. No, kako se odužilo, pokazala sam svoju iskaznicu. Dvije mlađe osobe ispred mene su me odmah pustile. Starija gospođa mi je na moje objašnjenje rekla da i ona ima invaliditet. Pitala sam gdje joj je iskaznica. Žena mi je rekla: „Kome da je pokazujem? Tebi?“ I potom je pljunula na mene. U šoku sam ostala kao ukopana stajati na mjestu jer je teško vjerovati da se ovo može dogoditi. Mene su učili poštovati sve ljude…

Prije tjedan dana u istoj poslovnici me mlađa žena napala da sam ušla unutra s namjerom da idem preko reda. Jedva sam na nogama stajala i boljelo me jako pa sam izvadila iskaznicu jer nisam mogla puno stajati. Za to vrijeme je gospođa sa strane gledala u svoj mobitel ne gledajući oko sebe. Poludjela sam tada na rečenicu kako s namjerom idem preko reda, izula sam čizme nasred pošte, bacila ortopedski uložak na pod i lijek iz torbe protiv boli. Žena mi je rekla da joj je žao. Rekla sam joj da je meni žao ljudi poput nje.

Možda me zato i ovo što mi se dogodilo u pošti i ostavilo bez teksta. Od mladih bi možda takvo što očekivala, misleći da nemaju pojma o životu… Ni ja nemam baš puno iskustva o životu osim ove 34 godine koje imam… No, mladi nas danas čak i zadivljuju koliko imaju obzira, uz iznimke, naravno. Bole me ovi stariji, koji su kao uzori…uzori čega? Ne generaliziram, naravno. Ali čini se kako su neki stariji ljudi poput gospođe koja me pljunula žalostan i sramotan primjer neljudskosti i odvratnosti. I ne čudite se što mladi bježe iz RH. Ako je pljunuti na nekoga jer je osoba s invaliditetom „u redu“ u nečijoj glavi u centru glavnog grada, što da očekujem u manjim sredinama? Hoće li me netko možda ubiti jer, eto, nemam zdravlje?

Gadi mi se kad se danas sjetim kako su mi mozak ispirali time kako moram poštivati starije, a oni mene poštuju tako da pljunu na mene…

Sve vas molim da se ne ponašate kao ova primitivna i drska žena koja je iz čista mira pljunula na mene ni prema kome, a najmanje prema nekome tko ima iskaznicu da je osoba s invaliditetom. Molim vas i preklinjem da to ne radite i da učite djecu i sve oko sebe da to ne čine.

Ne zbog mene. Preživjela sam i gore i ovo ću preživjeti. Nemojte biti dno čovječanstva najprije zbog samih sebe, a onda i zbog budućnosti sviju nas.