Potvrda koja nam oduzima ljudskost


Iza Hrvatske su ostala dva najgora mjeseca u njezinoj novijoj povijesti. Bila su to dva mjeseca u kojima smo mogli vidjeli kako učitelji, ljudi koji su nekad bili stupovi društva, primjer i uzor djeci, ljudi koje se poštovalo, ostaju pred zaključanim vratima škola, samo zato jer su odbili prihvatiti sramotne „Covid-potvrde“ kojima vlast u sprezi s medijima odnedavno dijeli ljude u Hrvatskoj na višu i nižu klasu ljudi.

„Viša“ klasa ljudi po toj najnovijoj podjeli nisu ljudi koji su se „cijepili“, nego su to ljudi koji su takvoj vlasti i njezinim neljudskim potezima odlučili biti poslušni. „Niža“ su klasa oni koji su to odbili učiniti, ljudi koji ne prihvaćaju te poteze vlasti, koji su odlučili odbiti diskriminaciju i segregaciju građana naše zemlje i suprotstaviti joj se. To ih je koštalo više nego što su vjerojatno ikad mislili da će ih otpor nepravdi moći koštati: Ne otkaza, ne mislim dakle time na otkaze koji im se spremaju, nego pogleda na ljude koji su im do jučer bili kolege, a koji su sada samo šutke stajali s druge strane zaključanih vrata i nisu ništa učinili da im pomognu. Strašan je to pogled. Strašan.

Svi ti ljudi koji su ovo dozvolili, koji su šutke gledali kako se njihove kolege, prijatelje, sugrađane, šikanira, vrijeđa, ne dozvoljava im se ulazak na njihovo radno mjesto, kako ih ucjenjuju egzistencijom, i njih i njihovih obitelji, kako im prijete kaznama i progonom – svi ti ljudi kroz te sate i dane protekla dva tjedna polako su, jedan za drugim, gubili svoja ljudska obilježja, suočeni sa zlom koje su dozvoljavali i protiv kojeg ništa nisu učinili. Nema goreg prizora od toga… Još do jučer to su bili ljudi. Sada to više nisu.

Zanimljivo: Sami su se odijelili, upravo onako kako sam uvijek zamišljao dolazak duša na Posljednji sud. Nitko njih tamo neće odjeljivati, oni su sami ti koji će otići na drugu stranu, u tamu kojoj pripadaju, jer se jednostavno neće moći pridružiti dušama pravednika koje će prolaziti kroz vrata Raja. Sami će se odijeliti, sami će sebi presuditi. I dok ih gledam kako stoje iza vrata iza kojih su se zaključali, sa svojim potvrdama u rukama, te sjenke koje su nekad bili ljudi, ili su barem izgledali tako, osjećam duboku tugu. Misle da su zaštićeni, gledaju svoje dojučerašnje kolege koji trpe progon i koje kalvarija tek očekuje i misle kako je dobro što nisu s druge strane vrata i kako je bilo pametno od njih da su na vrijeme poslušali vlast i nabavili te potvrde, a nisu svjesni toga da su upravo sami sebe osudili. Žalosno. I strašno. Ali tako je to i tu nema pomoći.

I nije tako samo pred vratima škola i fakulteta, ustanova koje bi trebale obrazovati i odgajati mlade naraštaje, a koje su im sada pružile najgoru lekciju u životu. Tako je i pred policijskim postajama, pred sudovima, pred knjižnicama i poštama i na mnogim drugim mjestima. Vidio sam nemile prizore bakica od osamdeset i više godina koje su ostale zbunjene stajati pred vratima pošte u koju su došle platiti račun, a u koju ih one sjene na njihovim vratima, koje imaju još samo vanjsko obličje ljudi, nisu pustile unutra. Vidio sam staru ženu koja je sva očajna govorila kako ne zna što bi jer ne može više podignuti mirovinu. Vidio sam policajce koji ne mogu ući u svoje postaje. I duge redove onih koji satima na hladnoći čekaju „testiranje“ kako bi makar na još neko vrijeme izbjegli progon. Ali i njihovo će vrijeme doći, već im je to najavljeno.

No vidio sam, s druge strane, i prizore od kojih mi je zaplakalo i istovremeno se kroz suze nasmijalo srce od ponosa. Vidio sam ljude, koji su usred svih prijetnji, ucjena, uvreda i izdaje onih koje su još do jučer smatrali kolegama, možda i prijateljima, ostali ljudi. Ljudi koji su odlučili odbiti ovo zlo koje nam se svima zajedno događa. Ljudi koji su ostali uspravni. Vidio sam učiteljicu koju su neke sjenke u odorama policajaca grubo vezale i strpale u policijski auto pred očima njezinih „kolega“ s druge strane vrata i pred očima njezinih učenika. Vidio sam ljude koji se opiru ovom užasu na svakom koraku, nezaštićeni, izloženi, ljudi koji imaju obitelji koje trebaju hraniti, kredite koje trebaju plaćati, a koji unatoč tome nisu mogli ovo zlo koje nas sve zajedno pogađa prihvatiti i povinovati mu se. Ti mu se ljudi opiru na svakom koraku. I svaki taj korak košta ih pogleda na još jednu sjenku koja se pred njima razotkrila. Košta ih ponižavanja, vrijeđanja i kazni. Koštat će ih i više od toga, svi mi to znamo. No što čovjeku vrijedi sve što ima, ako je dušu izgubio? Što čovjeku vrijedi sve što ima, ako će se pred svojom djecom i sam razotkriti kao sjenka?

A gdje je u svemu tome Crkva? Tu je. Eno je: kao i uvijek progonjena, ponižena, pred otkazima, ugrožena. Tu je. Čine je svi ti ljudi koji su ostali ljudi. Malobrojna, kao što je i rečeno da će biti na samom kraju vremena. Ne čine je haljine i titule, ne čine je oni koji se nazivaju vjernicima, a stoje s druge strane zaključanih vrata i gledaju progon žive, Kristove crkve kao i toliko puta kroz povijest šuteći, nezainteresirano i sa svojim potvrdama prihvaćanja Zloga u rukama. Ne, ti je ne čine, i nisu je nikad ni činili. To su oni za koje je sam naš Gospodin rekao da su poput okrečenih grobova: Sramota sebi i drugima koji ih takve, uredne izvana, a trule iznutra, moraju gledati.

Stoje oni mirno, sigurni u svoje pozicije, uvjereni u svoju ispravnost jer su sami sebe u to uvjerili. I ne samo da ne čine ništa, nego još i onemogućuju druge da nešto učine: Cenzuriraju, zaustavljaju, prekoravaju sa svojih pozicija one koji pružaju otpor. I čak i vrijeđaju nekim bljutavim izjavama za koje bi bilo bolje da ih nisu ni izrekli, već da su umjesto toga nastavili šutjeti. Umjesto da stoje uz ljude koji trpe progon, umjesto da se suprotstave zlu koje čini vlast uz pomoć svojih medijskih talambasa i svih institucija vlasti koje joj stoje na raspolaganju, opet, po tko zna koji put u povijesti, biraju sigurnost i poslušnost Zlu – a istovremeno se pozivaju na raspetog Krista. A ne vide, jadni, da će sve te haljine spasti i sve se te pozicije istopiti pod njihovim nogama. I da će se naći upravo tamo gdje su se sami izabrali naći: S druge strane zaključanih vrata, zauvijek odijeljeni od onih koji su trpjeli progon i svoje haljine obijelili u patnji.

Nemojte imati nikakve sumnje: Ovo što se događa oko nas nije nikakva borba s nekom bolešću, nego se pod maskom borbe protiv bolesti odvija teška duhovna borba, borba za svaku dušu, za svakog čovjeka. Vidimo to svi mi koji nismo namjerno okrenuli glavu na drugu stranu. Ovo je duhovni boj, onaj koji nam je navješten na samom kraju vremena. I tko je ikad čitao Otkrivenje, može događaje koji se zbivaju pratiti po njegovim redcima kao da je sam Sv. Ivan stajao uz nas i gledao što se događa. Nije lako, jezivo je to gledati, ali barem znamo da je Bog s nama, s vanjske strane zaključanih vrata, bez „potvrde“ u rukama.

I zato – budimo hrabri i ustrajni jer stojimo s prave strane! Rame uz rame.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp