Tko nam je to rekao da većina mora biti u pravu? Jesmo li ikada pomislili na to da većina uopće ne mora biti u pravu? Većina je u pravilu zavedena masa kojom netko upravlja i koja se svjesno odriče bilo kakve slobode. Zavedenu masu nikakva sloboda ne zanima. „Sretni robovi najljući su neprijatelji slobode.“ Izvrsno je to svojedobno primijetila austrijska književnica Marie von Ebner – Eschenbach (1830.-1916.)

Da. Većina na neki čudan način voli manipulaciju jer tako odmara svoj mozak i odustaje od bilo kakvog odlučivanja, prepuštajući to nekom drugom. Biti dijelom većine kao da ljudima znači odustajanje od vlastitog mozga i vlastitog razmišljanja. Jer što bi drugo ljudima uopće značilo biti dijelom većine? Oduvijek sam se to pitala – što je to toliko privlačno u pripadnosti većini? Nije li manjina intrigantnija? Zašto pripadnici većine tako olako odustaju od vlastitih mozgova? Nije li još uvijek svakome dozvoljeno misliti svojom glavom? Je, ali nekim ljudima to očito ne znači baš ništa.

Pripadnost većini daje ljudima lažni osjećaj snage i moći, lažni osjećaj jedinstva, iluziju zajedništva koje to u biti nije. Većina se automatski smatra istomišljenicima, iako to uopće ne mora biti tako, jer se u pravilu radi o ljudima koji u pravilu uopće ne misle ili koji svjesno ne žele misliti svojom glavom. Najlakše im je upaliti televizor i upijati programe koji ih s lakoćom programiraju. Zato se u šali, u kojoj uvijek ima istine, i kaže kako neki ljudi imaju svoju viziju, dok oni drugi imaju televiziju putem koje će čuti kako trebaju razmišljati i ponašati se.

Vrlo je lako manipulirati masama putem medija. Ljudi to jedva čekaju. Jedva čekaju biti zavedeni i izmanipulirani. To je onaj čaroban trenutak kada se odjednom pojavi netko tko umjesto njih odlučuje o njihovim životima. Taj netko ne može biti bilo tko, iako se čini kako može, ali ne, to može biti samo netko vrlo poslušan koga će moćnici postaviti na poziciju tobožnjeg odlučivanja kako bi ih on s te pozicije mogao bolje slušati.

Ljudi su pomodni, povodljivi, lako prihvaćaju nove još do jučer posve im nepoznate običaje koji će ih činiti dijelom suvremene većine. Uzmimo za primjere Halloween i Crni petak. Sve intenzivnije praćenje zapadnjačkih trendova, dovelo je do toga da su odjednom na sve strane svakog 31. listopada i kod nas počele noću svijetliti izrezbarene bundeve po našim domovima i vrtovima. Iz godine u godinu ima ih sve više i više. Da ne povjeruješ.

I taj Crni petak krajem studenog iz godine u godinu postaje sve popularniji, taj praznik nad praznicima za konzumerističko društvo. Hvala Bogu, sada je i to već iza nas. Još jedan mega shopping je završio. Neka je. To je još jedan trend koji nas nije zaobišao. Jer, mora se biti u toku, zar ne? Tko kaže?

Naravno da ne mora, barem što se tiče osviještenih ljudi. Sjećam se i propagande na radiju tih dana, oko Crnog petka. Svi su ushićeno pričali o mahnitom kupovanju svega i svačega. Čemu sve to? Čemu sva ta euforija oko nekakvog Crnog petka?

Kompulzivno gomilanje stvari koje nam u biti ne trebaju, a kupujemo ih samo zato jer su na nekoj „akciji“ ili „popustu“ (čitaj: za otpis) energetski guši naš životni prostor i nas same i svatko tko je ikada bio u situaciji da bez imalo razmišljanja kupuje stvari samo radi „užitka  kupovanja“, već je odavno shvatio svu apsurdnost takvih loših navika i otrijeznio se.

Svi smo ponekad robovi stereotipa i predrasuda. Trebamo znati biti samokritični i priznati to te se svakodnevno boriti protiv toga na sve moguće načine. Želeći se kritički osvrnuti na fenomen stada svojedobno sam se na izmanipulirano mnoštvo ironično osvrnula kao na stado ovaca. Danas mi taj stereotip smeta. Danas više to ne bih učinila. Mislim si – jadne ovce, ni krive ni dužne služe nam kao metafora ljudske gluposti. Uvijek se nekako s njima uspoređuje bezglavi stampedo ljudi. Kada bezglavo stado ljudi (ne ovaca) nema pastira, tada trendovi i razne indoktrinacije postaju njihovi pastiri.

Čisto sumnjam da bi ovce nasjele na nešto kao što je Crni petak. Ljudi bi. Ovcama nije stalo do praćenja trendova. Ovce zasigurno ne bi ni sumanuto punile blagdanske košarice kako bi potom vladajući mogli nakon blagdana zbrajati svoj utržak istom manirom kojom nakon turističke sezone obično broje noćenja. I zato, ovce naše drage, oprostite nam, divne ste, nismo dostojni vaše umiljatosti i dobrote. I, neću vas više nikada koristiti u metaforičkom smislu, želeći opisati ljudsku glupost i povodljivost. Ne želim biti nošena predrasudama koje nemaju nikakvih temelja u stvarnosti. Ovce nisu ništa krive. Krivi smo mi ljudi kada smo im bez razmišljanja nalijepili etiketu ljudske gluposti. Nikada više neću na taj način vrijeđati ovce. Sigurna sam da nisu glupe. Dapače, vjerujem da su pametne.

Većina ljudi, potaknuta blagdanskom atmosferom, prigodnim bajkovitim ukrasima, raznobojnim lampicama i scenografijom koja je pomno osmišljena da nas još jednom učini mnoštvom na krivi način, i ovih će dana ići ukorak s vremenom u kojem živimo i hipnotizirano stajati u nepreglednim redovima ispred raznih trgovina želeći kupiti sreću koja se ne može kupiti. To su ti trenuci u kojima se uvijek iznova pitam – koliko nam je doista važno biti dijelom te isprogramirane većine – zašto, zbog i u ime čega? Većina ljudi je upravo to što sama riječ kaže – samo većina. No, ona ne predstavlja nikakvo istinsko zajedništvo i povezanost među ljudima. Upamtimo to. Pripadnost većini zarobljava nas i uistinu čini lažno sretnim uljuljkanim robovima pukog postojanja.

U te nametnute nam dane kada hipnotizirano i krajnje otuđeno mnoštvo ljudi obično odlazi na isprogramirana konzumeristička napajališta lažnom srećom koja u prijevodu nisu ništa drugo doli crpilišta naše životne energije – zagušljivi prostori našeg lažnog napajanja zajedništvom, na kojima se jednostavno mora biti, ja obično odem u park moga djetinjstva. On me spremno dočeka neviđeno tih i pust, a istodobno tako dostojanstven u svojoj – jučer jesenjoj, a danas već zimskoj samoći. Boje jeseni uvijek mu tako lijepo pristaju, a zatim dođe zima prekrivajući svaki njegov požutjeli list kristalnim ogrtačem mraza.

Tada ljubim pogledom svaki taj list obavijen svjetlucavom bijelom prašinom, zamrznutom kao da je vrijeme stalo. Tada grlim svako njegovo ogoljelo stablo u iščekivanju novog zelenila, svaku njegovu zaleđenu klupu i šljunčanu stazu. Užitak naših samotnih koraka vjerno prati nebo, najavljujući snježne pahulje koje će me tako lijepo i radosno vratiti u moje djetinjstvo. Ne, nikada nisam tamo gdje se ‘kao’ mora biti. Imam i stalnu ispričnicu za izostanak iz prostora masovne manipulacije, uvijek mi ju spremno potpiše doktor za moju dušu, moj najdraži park Tuškanac.

Znam jako dobro u sve dane da je sve ono što nam se nudi putem programa za manipulaciju masama jedna iluzija u koju netko želi da povjerujemo. Na nama je odluka – hoćemo li se predati stihiji većine ili biti svoji i živjeti na naš način naše dane… Svaki je od njih svet na svoj način. Zato, budimo sretni u duši i volimo se.

Zaboravimo na kompulzivnu blagdansku kupovinu i pronađimo svjetlost i mir u sebi u sve dane, a ne samo u one dane kada se to od nas očekuje. Ništa nije crno, ako pogled usmjerimo prema onome što je bijelo. Trebamo samo znati kojim putevima ići kako bismo pronašli snježno bijele staze, pogotovo u one dane kada se od nas očekuje da idemo nekim crnim utabanim stazama za mase.

Putevi kojima se rjeđe ide uvijek su čišći i neviniji. Staze koje sami biramo, osluškujući naš unutarnji glas pune su odgovora na mnoga pitanja koja žive u nama. O nama samima ovisi želimo li te odgovore čuti ili se na njih oglušiti. Kada koračamo tim skrivenim stazama, kao da hodamo po oblacima. Na tim netaknutim svetim stazama našega života, oslobađamo se svih društvenih okova, osjećajući svakim novim korakom sve više i intenzivnije lakoću svakog od njih. Zapravo – kao da sanjamo, zar ne? I svaki je naš novi korak jedan novi početak koji nas ispunjava neviđenom svježinom i životnom energijom.

Kako je lijepo pobjeći od bilo čega što nas čini robovima vremena u kojem živimo i zavedenim robotima – hodačima po utabanim stazama i pokretnim stepenicama trgovačkih centara. Sustavi mogu donositi razna pravila kojima će nam na ovaj ili onaj način pokušati zagorčati život i zatrovati naš unutarnji mir, poljuljati naš svemir, ali bolesna pravila nikada neće moći dotaknuti čistu dušu zdravog čovjeka. Slobodan duh ostaje slobodan i u vrijeme najvećeg ropstva.

Sretan vam i blagoslovljen Božić!