U cijelom kršćanskom svijetu ušlo se u takozvano predblagdansko i blagdansko vrijeme. Svi se uvelike pripremaju za proslavu njihova najsvetijeg blagdana Božića ili kako oni kažu, dana Isusova rođenja, koji prema Gregorijanskom kalendaru pada na 25. prosinca ili 7. siječnja što je prema Julijanskom kalendaru također 25. prosinca.

No da li je slavljenje Božića ispravno i što nam uopće Biblija govori o tome? Pa hajde da saznamo.

U Mateju 7. 22 i 23 poglavlje piše: „Mnogi će mi reći u onaj dan: ‘Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime prorokovali i u tvoje ime zloduhe izgonili i u tvoje ime mnoga silna djela činili?’ I tada ću im priznati: ‘Nikada vas nisam upoznao! Odstupite od mene, vi koji BEZAKONJE činite!’“

Mnogi se kunu izaklinju da vole i štuju Isusa, no ipak ga slave na način na koji oni to žele, a ne onako kako im je Bog u njihovu Svetom pismu rekao.

U Amosu 5. 22 i 23 poglavlje. Bog kaže „Mrzim i prezirem vaše svetkovine, ni primirisati neću vašim zborovanjima. Ako mi i prinesete paljenice i prinosnice svoje, neću ih prihvatiti; na pomirnice od vaše tovljenčadi neću ni pogledati. Ukloni od mene buku svojih pjesama, ni čuti ne želim glazbu vaših harfa“

Jedan moj jako dobar prijatelj, jednom prilikom mi je rekao. „Osobno sam odrastao slaveći Božić i sve što ide uz to, no od kada sam svoj život predao Bogu na upravljanje, nastojimo živjeti po njegovoj riječi i vršiti njegovu volju. Ne zanimaju me ljudske tradicije, već što Bog ima za reći o svemu, pa tako i ovim blagdanima“.

U kršćanstvu postoji jako mnogo toga što se čini u Božje ime, a zapravo se temelji na ljudskim tradicijama, a ne Božjoj Riječi.

Mnogi kršćanski teolozi,će reći kako u Svetom pismu ne postoje stihovi koji konkretno govore o tome da se ne slavi Božić. No to je krivo, Biblija itekako govori na temu, samo ga ne naziva Božićem, jer se nije ni slavio u doba pisanja Biblije.

Ali zato govori o tradicijama i običajima, jer u to ne spada samo proslava Božića, već i mnoge druge tradicije i običaji.

U Marku 7.13. Isus kaže „Tako obeskrepljujete riječ Božju svojom predajom, koju ste vi predali; i mnogo toga sličnoga još činite.“

Proslava Božića, to jest obilježavanje Isusovog rođenja nigdje se ne zapovijeda u Pismu; to je isključivo ljudska tradicija koja se prenosi kroz vrijeme.

Apostol Pavao o tome specifično govori u Kološanima 2,8: „Pazite da vas tko ne odvuče mudroljubljem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na predaju ljudsku, na počela svijeta, a ne na Krista.“

U Bibliji ne postoji niti jedan jedini stih koji govori ljudima da slave Isusov rođendan, niti je uopće rečeno kojeg je dana rođen.

U Jeremiji 10,2 kaže: ‘Ne učite se putu poganskomu i ne plašite se znaka nebeskih, jer njih se plaše pogani.’“

Pogani su u Starom zavjetu bili narodi koji su štovali mnoštvo bogova i pogansku strukturu sastavljenu od Oca, Majke i Sina božjeg.

Jasno je da mnogi tradicionalisti koji nisu čitali Sveto pismo, ovo ne razumiju. Pa da bi im se stvari razjasnile, treba se vratiti u malo dublju prošlost, nekoliko tisuća godina prije nove ere.

Proslava Božića je bila davno prije nego što se Isus rodio. Još od doba Nimroda, Semiramide i njihovog sina Tamuza, pogani su slavili rođenje njihovog „sina božjeg“ na dan 25. prosinca. Svetkovina se nije zvala Božić i bila je poganska praksa u vrijeme zimskog solsticija.

Nakon što je Nimrod ubijen, Semiramida je začela i rekla narodu da je začela po Nimrodovom duhu. Tako je krenulo štovanje božanstva Majke, Oca i Sina.

Semiramida je uvjerila narod da Nimrod nije umro, već uzašao na Sunce. Dijete Tamuza su štovali kao sina božjeg, ponovno rođenog od boga Sunca. A njegovo rođenje zabilježeno je na 25. prosinca.

Ova se priča provlači po raznim poganskim narodima, samo drugačijih imena. U Egiptu su štovali Horusa, dijete Izide i Ozirisa. U drevnoj Perziji štovali su Mitru kao ponovno rođenog od boga Sunca. U drevnoj Grčkoj slavili su rođenje Adonisa, a u Rimu rođenje Apolona.

Ti poganski narodi slavili su iste bogove, u okviru iste priče, samo drugačijih imena. To rođenje slavilo se tijekom zimskog solsticija. A štovanje Sunca je glavni stup svih poganskih religija.

U vrijeme Isusa Krista, Rimsko carstvo je isto tako imalo svoje proslave boga Sunca zvane Saturnalije, a slavili su ih od 17. do 24. prosinca, uz procesije s bakljama, darivanje, veselje i kulminaciju na 25. prosinca.

274. g. rimski car Aurelijan uspostavio je kult Sol Invictus („Nepobjedivo Sunce“) kao državnu religiju Rimskog Carstva, slaveći rođenje Sunca na 25. prosinca.

U doba rimskog cara Konstantina u 4. stoljeću još uvijek se uvelike štovao kult Sol Invictus; bog Sunca je uz cara Konstantina bio na kovanicama. Nakon Konstantinove vizije križa, cijeli Rim se preobratio i službeno ustanovio religiju kršćanstva.

Zbog raspadanja Rimskog Carstva želeći održati narod na okupu, car je htio ukloniti razdore i sukobe između pogana i onih koji su se nazivali kršćanima. Tako je nastala Rimokatolička crkva – kao mješavina poganskih uvjerenja i vjere u Isusa.

Krist je sada bio rođen od boga Sunca, a Marija kao Majka Božja. Većina tih zakona se ustanovila na Prvom nicejskom saboru 325. godine.

I tako je nastao Božić, uspostavljen od Rimokatoličke crkve koja nije odbacila poganska vjerovanja, već ih ukalupila u kršćanska. Dakle, Božić je proslava rođenja boga Sunca.

Umjesto da se današnji pastori čvrsto drže Božje Riječi, kopirali su ovu rimokatoličku praksu i podučavaju ljude da štuju boga Sunca. Načinili su sebi zlatne bogove, kao što su bor, kič, dekoracije, darivanje, Sveti Nikola, Djed Božićnjak, sajmovi, objedi itd.

Jer čak i Božićna jelka potjeće iz poganske Babylonske tradicije. Jer kad je Nimrod ubijen, njegova je krv pala na panj bora i novi je bor izrastao preko noći. Panj je simbolizirao njegovu smrt, a novi bor njegovo oživljavanje kao nepobjedivog Boga.

Biblija na to upozorava u Jeremiji 10 – 2,4: Ne učite se putu poganskomu i ne plašite se znaka nebeskih, jer njih se plaše pogani. Jer običaji tih puka — to je ispraznost; jer jedan sjekirom siječe stablo u šumi, djelo ruku umješničkih. Ukrase ga srebrom i zlatom, pričvrste ga čavlima i čekićima da se ne pomiče.“

Ukrašene borove čak možete naći i po kršćanskim crkvama, koje samo pokazuju koliko su se stopile sa poganstvom i ni po čemu se više ne razlikuju.

Svjesno štuju Lucifera, koji se pretvara u anđela svjetla ponovnim rođenjem boga sunca,. Sve ovo Božićno ludilo nema veze s biblijskim učenjem.

Vjernici koji su prevareni slaveći Božić, najčešće to čine jer nikada nisu proučavali Sveto pismo već su svoje povjerenje predali u ruke raznih pastora, koji ih svjesno krivo uče i promoviraju ovaj poganizam u crkvama.

Božić nema nikakve veze sa slavljenjem Isusova rođenja, povijesne činjenice ne lažu i zato je svakome tko se naziva vjerikom, svojevrsna dužnost da to samostalno preispita i istraži.

A ja cu ovaj post završiti s Danielovim proročanstvom iz 7 glave i 25 poglavlja: „Oni će huliti na Svevišnjega, zatirati Svece Svevišnjega; pomišljat će da promijene blagdane i Zakon, i Sveci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena.“