Bijeli Božić

Bijeli Božić

Dugo, dugo već u mom gradu Božić nije bijel, dugo već ne miriše na snijeg. Odavno već nisam čuo tu tišinu zagrebačkih ulica, obučenih u svečani bijeli ogrtač. Sjećam se kao danas škripe snježnog pokrivača pod mojim cipelama, dok sam baš u ovo vrijeme šetajući ulicom sanjao san svakog djeteta, san o divnom toplom domu, san o okićenoj jelki, san o domu što miriše na bakine kolače.

Redaju mi se divne slike pred očima tih čarobnih osamdesetih, pilari preko puta susjedi pripremaju drva za zimu, ulica je već potpuno bijela, dok oni polu-promrzli, marljivo zarađuju svoju nadnicu. Otvaram vrata, odgurujući snijeg koji sve jače i jače pada. Trešnja i višnja obučene su u bajkovite haljine od bijele čipke, a ususret mi trči Nero nalik na bijelo crnu pahulju, skače, veseli se, ne zna što će od sebe. Ulazim u kuću, kojom se širi miris graha i repe. Toplo je, da, svuda je toplo, baš osjećam tu toplinu. Svi su nekako drugačiji – i mama i tata, i baka, i dida i sestra. Kao da su začarani nekom dobrom čarolijom, nekim virusom ljubavi i topline.

Odlazim u svoju sobu, otvaram prozor i gledam kroz uličnu lampu, kako pada snijeg. Sve je bijelo i miriše na Božić.

Baš kao nekad, baš kao uvijek, baš u srcu i baš zauvijek, skriva se ta čarolija što skriva se pod borom. I nije bitno jel’ Zagreb ili Split, New York ili Tokio, svuda je isto, svuda je toplo, svuda je bezbrižno, svuda je lijepo.Kažu – običaji su to, kažu – red je, kažu – pa kad ćemo, ako nećemo danas, kažu i nismo ovo i nismo ono stigli. Puno organizacije, prigovaranja, puno priprema i trčanja, užurbanih, unezvijerenih mama i tata, puno umornih baka s kuhačom u ruci, puno svega, a nigdje ničega. I onda odjednom s malo vilinske prašine, nastane mir, stvori se zajedništvo, kiti se bor, lampice svijetle, djeca uživaju, sanjajući o debeljuškastom bradonji. Svuda je neopisivi mir, nitko nigdje više ne žuri, ne rade trgovine, nije problem više ni kruh od jučer, ni sarma od prekjučer.

Možemo bez svega i sve nam je dobro, ionako imamo svega previše. Prejedamo se i tražimo spas gegajući se poput kraljevskih pingvina na kauču, sofi, fotelji ili krevetu. Znamo da imamo noge , ali ih od brda zvanog trbuh godinama nismo vidjeli. Baš svaki Božić mi vraća vjeru i dokazuje da možemo bolje, da ne moramo i ne možemo imati sreću, ne možemo je posjedovati, već je samo moramo htjeti i znati potražiti, jer tu je svaki dan ispred nosa, ali je ne vidimo. Došla je i ponoć, prohujao je veličanstveni bradonja, dodatno podigao uzbuđenje i u nama starijima probudio djecu. Kao nekad u pješčaniku i stariji sjede ispod bora, svi se smiju i vesele. Dakle, to je Božić, to je onaj dan kad starci postaju djeca, eh da bar nikad nisam morao odrasti.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp