Ljudi su postali površni. Jer nisu hrabri uroniti u sebe. Često, pojavom emocija,  ljudi se jednostavno ušokiraju. Postalo je svejedno je li nas netko lupio letvom posred lica ili smo osjetili neku emociju. Danas je redovito da nas emocije “bacaju” van našeg ustaljenog, uobičajenog životnog toka kojeg smo si zacrtali. Emocije mogu biti teške, lijepe, nove, stare, uzbuđujuće ili one koje nas povuku na dno. Remete naše ustaljene obrasce dnevnog života.

Normalno da pobjegnemo. Emocija je postala trauma. Izostanak emocija smatramo “svojim mirom”. Robotizam i automatizam isto doživljavamo kao mirno putovanje kroz život. Samo nek’ se plovi, more je mirno, ne treba ni dašak vjetra, a kamoli kakva oluja… Jer svaka oluja može promijeniti smjer, potrgati jedra, izbaciti mnoge stvari s broda u kojem plovimo.

Emocije su bunt. Protiv nas samih. Emocije su alarm. Zvonjava naše nutrine da se nešto mora promijeniti. Emocije nas žele iščupati iz zone komfora, iz zombi-stanja, mrtvila, letargije i noćne more. One nas čupaju iz neživota. Emocije su oluja.

Između sagledavanja sebe, golo i čisto iznutra i zombizma, biramo zombizam jer je lakše. Jednostavnije je. Uhvatimo se za matricu koja govori što je pravo, a što krivo i gulimo robiju pravila i obrazaca u kojima i nema stvarnog života.

A onda se dogode očite sinkronizacije, čudna poklapanja i preklapanja, iznenadne i izvanredne situacije kojima ne možemo pobjeći.  Možemo to negirati i tvrdoglavo “furati svoj film”, bježati fizički, pokrivati emociju s lažnim mirom, ali u nama se deponira i taloži neriješenost.

Život pošalje tako čudne i neobične stvari, ljude i situacije, s ciljem da nas prodrma. Zamišljam život kao biće koje se bori za opstanak. Pa viče, jauče, koprca se i moli nas da ga prihvatimo kao punovrijednog. Često je to kroz intenzivne emocije. Emocije govore kako nešto nije u redu. Te emocije mogu biti ljutnja, bijes, potonuće, zaljubljenost, tuga, gnušanje, strah ili nešto drugo.

Izuzimam ljubav. Ljubav nije emocija, već jedini pravi govor naše duše. Kad se osjeti ljubav, čovjekoljublje i radost, onda se sva naša tijela spajaju u jedno. Postajemo cjelovito biće. Nema borbe između uma i srca i duše.  Sve je u skladu, zdravo koračamo kroz život.

Emocije govore o našim tajnim mjestima. U njih smo deponirali neostvarene snove, težnje, želje pretjeranog ega, sve nemogućnosti za stvarnom srećom, naše nezrelosti,  nemire i zatajene borbe. Emocije izlaze iz svih bolnih, nezacijeljenih mjesta. Ta mjesta vape za melemom,  lijekom i zdravim zacjeljivanjem.

Tek sada, kada otvaram stare rane i istiskujem nakupljeni gnoj iz njih, shvaćam koliko je bilo potrebno to moje iskustvo zatvorenosti,  optuživanja, samooptuživanja, zamjeranja i neoprosta.  Shvaćam da sam morala proživjeti nesretno razdoblje vlastitog života kako bih naučila otvarati stare rane, čistiti ih i njegovati. Jer to je najteži, ali i najdivniji posao same sa sobom.

Stalno mi se pojavljuje vizija u kojoj liječim rane. Po ranama mažem melem od čiste ljubavi. I rane nestaju. Radost se pojavljuje jer sam pronašla način. Razbijam obrasce života.

Većina ljudi bi rekla da je iskrenost naivna, da će nastradati ego i da ću se morati odreći mnogo stvari u životu. Da, to je istina. Ali na mojoj ljestvici prioriteta, na prvom mjestu je Život. I moram sve drugo izbrisati. Sve iluzije, ovisnosti i zavisnosti. Zapravo svu prošlost. Prošlost je učiteljica. Ona nije sram, ogorčenost ili batina kojom me mlate. Ona je učiteljica, stroga, pravedna i mudra.

Emocije koje se pojavljuju treba “odraditi”. Postati svjestan da su se pojavile, da su prisutne. Svaki, čak fizički zakon podržava gibanje, istjecanje, odlazak… Prirodno je da ono što dođe i ode. Obavi svoju zadaću i nije nam više potrebno.

Ma koliko bilo teško, moramo biti zahvalni. Zahvalnost je vrlo moćna emocija. To je i emocija otpuštanja. Svako mjesto s kojeg je pokoja emocija otišla, automatski se puni Ljubavlju. Ta univerzalna, bezuvjetna Ljubav, ne sadržava prošlost kao teret, ne drži ljude u lošem okružju, ona je čista kao Izvor. Kao Stvaranje. Ona je zdravlje. Ona privlači sve dobro. Sve namijenjeno. I ne odustaje od nas. Mogu svi i sve odustati od nas, osim nje. 
Ljubav neće dozvoliti da odustanemo od samih sebe.