Život uvijek radi za nas


Život nikada ne radi protiv nas, čak i ako se našem umu ponekad ili često to tako čini.
On uvijek radi za nas, u suglasju s našom dušom i onime po što je ona ovamo došla.
Da bismo to razumjeli i doista uvidjeli, potrebno je vidjeti širu sliku, zaći u dubine oceana postojanja, a ne se zadržavati na površnim vodama našeg uma.

Život nam cijelo vrijeme priprema teren za konačno življenje naše istine i let širom raširenih krila, ali isto tako, zbog slobodne volje koju svako biće posjeduje, na nama ostaje hoćemo li u ovom utjelovljenju i u kojoj mjeri to prepoznati i prihvatiti.

Ako na primjer ovo povežem sa svojim životnim putem, uvijek se vraćam na početke i na ono što sam prepoznavala još kao dijete. Ono što prepoznajemo kao djeca, najbliže je našoj izvornoj istini jer se u toj dobi još nismo u potpunosti odcijepili od sebe i podlegli programima izvana kojima kasnije velika većina podlegne.

Već u dječjoj dobi sam zamijetila iznimni interes za njemački jezik. Taj jezik nije govorio nitko u mojoj obitelji, u toj dobi nisam imala nikakvu vanjsku konekciju sa zemljama njemačkog govornog područja i nije postojalo nikakvo logičko objašnjenje odakle u meni taj poziv. Kroz osnovnu i srednju školu mi je njemački jezik bio najdraži predmet i trebalo mi je najmanje energije za njegovo svladavanje, iako je po mnogima baš taj jezik kompliciran, težak, tvrd i izaziva neki otpor.

Život mi je pripremao teren, a ja sam mu, slijedeći glas svoje duše, to i omogućavala. Samim time, otvarao mi je daljnje predjele na putu prema mojoj svrsi i ispunjenju, a bez da sam umom mogla uvidjeti da je tomu doista tako.

Čak i kada sam, po završetku studija, počela prevoditi, i to isprva, ušavši u svijet sudskog tumača za njemački jezik, suhoparne spise, moja je duša kroz to treperila jer je znala da je to dio višeg plana. Kasnije je prevođenje dobilo i suptilnije dimenzije, na način da sam zašla u književnost, no i dalje je to bilo pripremanje majstora života na ono što je moja duša zamislila prije nego što je došla ovamo.

Danas, kada pogledam širu sliku, znam dublje značenje svog još dječjeg interesa za njemački jezik te kasnije za studij germanistike.

Moj je duhovni učitelj, s kojim sam potpuno rezonirala jer je imao ono što je u meni snažno titralo od pamtivijeka: utjelovljenu duhovnost, odnosno, duboku iskustvenu spoznaju duhovnih istina u ovom svijetu, ili kako ja to znam još reći: nebo spušteno na zemlju, a što često izostaje u duhovnosti, bio Nijemac i svoja je učenja pisao i provodio na njemačkom jeziku i njemačkom govornom području.

To mi je otvaralo i brojna druga vrata, a koja bi tada bilo vrlo teško otkriti i otvoriti da moja duša jednom davno nije osjetila kako joj je potrebno ići putem njemačkog jezika iako umu nije bilo ni u primisli kamo će je to dovesti.

Isto tako, prevođenje, koje se je najprije odnosilo na ovozemaljsku radnju koja podrazumijeva prijenos informacija s jednog jezika na drugi, bilo je tek priprema života za “istinsko prevođenje” koje je danas sve više dio moje najdublje životne misije, a temelji se na prevođenju apstraktnih spoznaja na jezik ovog svijeta.

Čak i ako ponekad za to uopće ne koristim riječi, već samo energiju i svijest.

Kada na temelju šire slike promotrimo naš život, vidjet ćemo jako puno poveznica na putu, puno znakova i puno dokaza da život nikada ne radi protiv nas, čak i ako se našem umu ponekad ili često to tako čini.

Život jednostavno svim svojim očitovanim i neočitovanim navija za nas i utire nam na najnevjerojatnije način put prema nama samima.

Koliko ćemo daleko na tom putu stići – ovisi ponajprije o nama.

Hvala, Živote!

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp