Patnja


Zanimljivo je kako svaki oblik patnje postaje avantura koja, kada se kasnije o tome snimi film, spada među najgledanijim žanrom. Patnja u konc. logorima, patnja u ratovima, kroz mentalne bolesti, patnja u odnosima i s djecom, you name it! Dakle, kada smo promatrači tuđih patnji, uviđamo im smisao i svrhu. Zašto ne možemo patnju promatrati kao jednako takvu avantura dok se ona događa nama, dok je u tijeku? Zašto ne možemo biti promatrači iza svojih očiju dok je ona u procesu?

Je li nam patnja stvarna kada je u knjizi ili na filmu? Nedvojbeno je stvarna kada se nama događa, zar ne? Um navodno ne zna razliku kada trčimo ili vizualiziramo da trčimo. Pa ipak, srce nam ne lupa brže dok gledamo ratni film.

U snovima, patnja nas ne pogađa – tamo smo jednaki promatrači kao i dok gledamo film, premda se ona događa nama. Čini se kao da postoji neka posrednost, nekakav veo sekundarnog sudjelovanja koji sprječava da se drama u snu kultivira. Očito je da smo sposobni percipirati vlastitu patnju kao promatrači.

Dakle, u čemu je razlika, koji je tu problem? Pa u onome koji sve to tumači, uspoređuje i pojašnjava, uzimajući, naravno sjećanja i podatke iz podsvijesti (čitaj: strah) kao referencu. Kada isključimo tumača – patnja postaje nešto sasvim drugo, a sigurno će nam biti lakša; prvo da je prihvatimo, a zatim da iz nje učimo lekcije i radimo na inspirativnom iscjeljenju, umjesto zadanom.

Opet dolazimo do tog ‘Volim te’. Te riječi su doista poput galaktičkog središta koje najjače svijetli i sve se oko njega vrti. Zato, neka se naša patnja i drama vrti oko ‘Volim te’, umjesto oko Mate, Jure, Šime i Marije, za koje eto, znamo da su propali, a imali su “naš” problem ili situaciju.

Volim te. <3

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp