Moj odlazak na savjetovanje


Ponekad sam u dilemama kako nešto riješiti. Neko svoje unutarnje stanje. Uglavnom imam neke ‘negativne’ emocije ili stanja koje mi se ne sviđaju: zabrinutost, nepovjerenje, ljutnju, ljubomoru. Uglavnom zabrinutost prevladava. Pa se tu susrećem s dilemama. Kako nešto riješiti? Da li nastaviti ili prekinuti odnos? Da li promijeniti posao ili suradnika? Da li promijeniti mjesto stanovanja? Da li me ona voli? Da li me je namjerno zeznuo oko novca ili mu se omaknulo? I slično. Neka životna pitanja.

Stoga sam otišao na savjetovanje. Mislim si – ako drugi ljudi dolaze do tog čovjeka po neki savjet,  podršku, pomoć, zašto ne bih i ja? Pogotovo jer iz prve ruke znam da mu ljudi vjeruju, cijene ga i često dobiva lijepe povratne informacije oko toga da im je to pomoglo. I to hoću – baš pravo savjetovanje. Ne onako usput, još jedan razgovor koji ću zaboraviti kad ga završim. Nego nešto čega su pridržavati.

 I, počeli smo:
On: – Što te dovodi do mene?
Ja: – Bit ću iskren, nisam sretan onako kako bih ja to volio biti.
On: – A, kako je to biti sretan kako bi ti volio biti?
Ja: – Onako, da budem potpuno bezbrižan i slobodan, ispunjen…. bez opterećujućih misli koje imam sada.
On: – Što te sprječava da budeš bez misli kojima se sada opterećuješ?
Ja: – Ništa me ne sprječava u tome.
On: – Zašto ih onda još uvijek imaš?
Ja: – Kao da imam naviku takvog razmišljanja. Kao da stalno tražim neko rješenje, neki jasan znak što činiti, neki jasan znak što mi život pokazuje…
On: – Da li obično pronađeš rješenje u tom svom razmišljanju?
Ja: – Ne baš… jedino rješenje koje mi je prihvatljivo u tim mojim razmišljanjima je da bi se drugi trebali promijeniti jer se nakon nekog vremena uvijek pokaže da sam ja bio u pravu i da su drugi napravili upravo tako kako sam sumnjao da će napraviti…. U sve što sumnjam i oko čega sam zabrinut, na kraju se upravo to i ostvari…
On: – Doista? Što god si sumnjao i oko čega si bio zabrinut na kraju se i ostvarilo? Što god misliš to se na kraju i ostvari?
Ja: – Da, gotovo uvijek se ostvari ono oko čega sam bio zabrinut i u što sam sumnjao…
On: – Bi li, molim te, ponovio još jednom ovo što si zadnje rekao?
Ja: – Koje? To da se uvijek ostvari ono oko čega sam bio zabrinut i u što sam sumnjao?
On: – Da, to.
Ja: – Hm, misliš li…. ?
On: – Što ti misliš?
Ja: – Sad mi prolazi kroz glavu misao da sam toliko fokusiran na to oko čega sam zabrinut i u sumnji da mi se to na kraju i izmanifestira…
On: – Što misliš o tome?
Ja: – Bome da… I, znaš što još? još na kraju gotovo slavodobitno utvrdim da sam i ovaj put bio u pravu oko svojih briga i sumnji jer se upravo dogodilo to u što sam sumnjao.
On: – Shvatio si? Znaš sad?
Ja: – Znam.
On: – Lijek za tvoju sreću je….?
Ja: – Izabirati sretne misli…. misli od kojih ću se osjećati dobro… podržavajuće i ljubavne misli… bez obzira što se događalo izvana, bez obzira kakve sam situacije doživio, bez obzira kako se tko ponašao prema meni, bitno je ono što ja imam u sebi, bitne su moje misli i emocije…. jer uvijek će se nešto izvana događati, a sreća je stvar unutarnjeg izbora, stvar određenja da je to moj životni prioritet, a ne događaji u mojem životu…. takve misli i emocije uvijek želim imati…  biti u ljubavi i povjerenju.
On: – Idi u miru i sreći.
Ja: – Hvala , hvala, hvala…

I tako je završilo. Ništa spektakularno, ništa što već nisam znao, ali sam se valjda na taj način morao podsjetiti te važne lekcije.
I drago mi je da sam otišao na ovo savjetovanje. Jer ponekad baš dobro porazgovarati sa samim sobom.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp