Zašto nam nedostaju stara zagrebačka kina?


Šetajući mojim voljenim Zagrebom, jedne sam večeri, listajući po mojim uspomenama, zastal pred shopping centrom Cvjetni – na mjestu na kojem je nekada bilo kino Zagreb. Mnogim je Zagrepčanima žao što tamo više nema našeg omiljenog kina ispred kojega smo znali satima čekati u redu za karte kako bismo vidjeli novi kino hit.

Sjećam se redova za film “Back to the Future”  s legendarnim Michael J. Foxom. Red je bil do Oktogona, a šverceri na sve strane. Također pamtim ludnicu za film “Moja Afrika”. Poslije su curke komentirale – “Ste vidli kak je lep Robert Redford? A, Meryl Streep je strašna glumica, kaj ne?”  Ludnicu pamtim i u kinu Central kad je igral “Karate Kid”. Koja je to gužva bila pred kinom. Ralph Macchio preko noći je postal’ zvijezda i svi su se htjeli šorati kao on.

Uz tadašnje kino Balkan (kasnije kino Europa), kino Zagreb bilo je najuglednije kino u centru Zagreba, a meni je bilo nekako posebno drago, možda i zbog toga što je nosilo ime moga rodnog grada.

Nisam te večeri ušao u shopping centar, već sam nekoliko minuta stajao pred nekadašnjim ulazom u kino, prisjećajući se svih odličnih filmova koje sam tijekom godina u njemu gledao.

Toliko me uspomena veže za moj kvart, Centar u kojem sam rođen i u kojemu sam odrastao, pa tako i za naš prekrasan Cvjetnjak, kako mi Zagrepčani oduvijek zovemo Cvjetni trg (Trg Petra Preradovića) da mi je nemoguće proći gradom, a da sve te uspomene ne prostruje kroz mene.

Kada si na Cvjetnjaku, kao da si u samom srcu Zagreba. Bilo je to i ostalo poznato odredište i okupljalište svih generacija. Gradska vreva, susreti s dragim nam ljudima, zagrebački golubovi, žamor, mirisi cvijeća, godišnjih doba, toplih peciva i kave, sve je to naš Cvjetnjak.

Da. Nedostaju mi ponekad večernji odlasci u naša stara zagrebačka kina koja su doista imala neku posebnu toplinu i čar. Lagana šetnja gradom i odlazak u kino, bio je to poseban ritual nas Zagrepčana koji je nestao pojavom multiplex kina u sklopu trgovačkih centara.

Danas se u kina odlazi ili namjenski – zbog nekog filma ili onako usput, nakon obavljenog shoppinga. Nema više gradskih šetnji i susreta prije i poslije kina. Nema više odlaska u kino kao iščekivanog doživljaja.

U tim hladnim shopping centrima kao da nitko nikoga ne poznaje, niti ne vidi jer su u tim centrima ljudi više u ulogama potrošača i konzumenata proizvoda i usluga, a nešto manje u onim osnovnim ulogama – ljudi.

Zar nije dovoljno biti čovjekom? Zar nije dovoljno prošetati gradom, sresti drage ljude i pogledati u dobrom društvu dobar film? Zar nam je toliko potreban shopping? I, eto – kao potvrda tom konzumerizmu – danas je na mjestu mog omiljenog kina Zagreb, ni manje, ni više nego – još jedan shopping centar.

Sjećam se i mirisa naših starih kina u tom magičnom mraku kojega smo voljeli i u kojemu smo se svi mi prvi puta primili za ruku s našim simpatijama iz mladosti. Nama dečkima nije bilo lako odlučiti se na taj korak, znate na kaj mislim – ono kad ti ruka krene prema ruci djevojke koja ti se sviđa, u mraku kino dvorane u nekom ključnom trenutku, pa se pitaš – hoće li ti uzvratiti stiskom ruke ili ne…

Vrijeme ide, a tehnologija svakim danom sve više napreduje. Nekada smo gledali dobre filmove bez specijalnih efekata, a danas kompjuterska tehnologija čini čuda od filmova i filmsko iskustvo dovodi na jednu novu razinu. Nekada smo sjedili u običnim stolcima, a danas u kinima možemo i ležati ako želimo, ovisi o tome kakva smo sjedala izabrali, baš kao u avionu gdje imamo ekonomsku, biznis i prvu klasu, za svačiji džep – stolac po mjeri količine novaca u njemu.

Sve te promjene dio su protoka vremena i stalne ljudske težnje za napretkom. Sve uvijek mora biti novo, drugačije i modernije, zar ne? No, mora li uistinu? Moraju li nova vremena gaziti po našim dragim mjestima i zauvijek ih prepuštati prašini zaborava?

Meni osobno, kao strastvenom filmofilu, oduvijek je bila važnija kvaliteta pojedinog filma i njegova temeljna poruka od filmskog iskustva kao takvog koje se danas simulira efektima, a nekada je bilo obojeno našim zajedništvom. Na kraju krajeva, odlazak u kino nije odlazak u lunapark, već po filmsku poslasticu, zar ne?

Zašto govorim o zajedništvu? Zato što nije nebitna cjelokupna atmosfera u kojoj se određeni film gleda. I te kako je važno društvo u kojem se nalazimo, odnosno s kim gledamo neki film. Probajmo isti film gledati s raznim ljudima i svaki put iskustvo će biti drugačije.

Uostalom, to i jest prvobitna namjena kina – zajednički doživljaj nekog filmskog ostvarenja s drugim ljudima, zar ne? U protivnom – svatko od nas može kod kuće imati svoje kućno kino (što danas i jest slučaj) i gledati bilo koji film kada god poželi u HD kvaliteti. Ali, veliko platno još uvijek je veliko platno i naše okupljanje pred istim oduvijek je bilo nešto posebno.

Danas naša stara kina polako odlaze u povijest, ostajući zauvijek zapisana u našim sjećanjima. Svako vrijeme donosi nam  nešto svoje, a koliko je od tih novih vrijednosti trajno pokazat će vrijeme. Upravo iz tog razloga, eto, dođe čovjeku da se ponekad prisjeti starih dobrih vremena i onog “nazadnijeg” svijeta u tehnološkom i konzumerističkom smislu u kojemu smo nekada živjeli.

Prave životne vrijednosti koje su se nekada cijenile danas također odlaze u zaborav. Nitko više nikome ne ljubi ruke kao u starom Zagrebu. Nitko za nikoga ne mari uz rijetke iznimke. Svi nekud žure. Rijetko zastajemo kako bismo duši dozvolili da se prisjeti što joj je drago.

Otuđenost je pojela naše društvo i kao da s nestankom svega što smo voljeli nestaje i dio nas. Ali, ono što ostaje u nama, to su neizbrisive uspomene koje nas čine onakvim ljudima kakvi smo danas.

Ja sam ponosan i sretan što pripadam generaciji ljudi koji su imali sreću odrastati uz prave ljudske vrijednosti od kojih nikada nećemo odustati, unatoč iskrivljenim vrijednostima koje nam se podastiru kao “novonormalne” i samim time prihvatljive.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp