Elon Reeve Musk, južnoafrički investitor, inženjer i izumitelj, točnije tehnološki inovator s tri državljanstva (američkim, južnoafričkim i kanadskim) i prebivalištem u Los Angelesu, u Kaliforniji jedan je od najbogatijih ljudi na svijetu čije se bogatstvo trenutno procjenjuje na više od vrtoglavih 250 milijardi dolara.

Kao zakleti futurist, Elon Musk uvijek se nalazi tamo gdje je budućnost u koju želi nastaviti ulagati, jer mu to donosi ogromnu zaradu. S obzirom na dobitke koje ostvaruje, čini se kao da je igrač na sigurno i kako uvijek zna točno u što će uložiti svoj novac, kao da raspolaže s nekim podacima s kojima obični smrtnici ne raspolažu, pa se može neometano igrati na polju života.

Promatrajući ovog nasmijanog bogataša, mogli bismo reći kako se Elon Musk ponaša poput velikog, razmaženog djeteta u lunaparku. S obzirom na njegovo veliko bogatstvo, on se ponaša kao da je ovaj svijet jedna velika kockarnica u kojoj je on jedan od sigurnih dobitnika, ili kao iskusni igrač društvene igre Monopoly, koja nije nimalo bezazlena igra, a još je manje društvena. Naprotiv. Samo je nominalno društvena. A u svojoj je biti to anti-društvena igra, jer u toj igri svih šest igrača putem kupnje posjeda, njihova iznajmljivanja i preprodavanja pokušavaju steći što više novca te svatko od njih do kraja igre pokušava postati jedinim igračem na ploči, odnosno vlasnikom svih posjeda i konačnim pobjednikom.

Elita je odavno okrenula leđa ostatku svijeta i pokazala nam svoje pravo lice, ali između igrača koji su na vrhu piramide moći također postoji rivalstvo. No, Elon Musk za sada dobro drži svoju poziciju pri vrhu te piramide. Osnivač je, glavni izvršni direktor i glavni tehnološki suradnik SpaceX-a; suosnivač, investitor, izvršni direktor i arhitekt proizvoda Tesla Inc.; supredsjedatelj OpenAI; osnivač i glavni izvršni direktor Neuralink-a i osnivač The Boring Company. Musk je također suosnivač i bivši predsjednik SolarCity-ja, suosnivač Zip2 i osnivač X.com-a, koji se spojio s Confinity-jem i uzeo ime PayPal. 

Nakon impresivne dominacije futurističkim tržištem električnih vozila i bavljenja revolucionarnim svemirskim turizmom za bogataše, Musk je najavio i čipiranje ljudi (ugradnju moždanih čipova u ljude u medicinske svrhe). Fascinantno je bilo pratiti prezentaciju ugradnje čipa u ljudski mozak od strane čovjeka koji nije završio medicinu. Što reći o tome?

Pohlepa nekih ljudi doista je zapanjujuća, kao i njihova težnja da što prije osuvremene ovaj svijet svojim tehnološkim inovacijama i odvedu nas u budućnost i prije no što ona stigne. Nismo ni sumnjali da Elon Musk neće ići u proizvodnju humanoidnih robota. I to je moralo doći na red. Bilo bi čudno da se Musk nije dosjetio toga, zar ne? Roboti na Zemlji djeluju kao bića s drugog planeta, tako da oni kao takvi definitivno spadaju u Muskovu interesnu sferu. Kako i ne bi, kada ga inspirira svemir i kada vjeruje kako bismo trebali razmišljati o životu na drugim planetima, a ne samo na Zemlji. Mars mu se za sada čini najizglednijim za ostvarenje tih planova.

Musk budućnost vidi u karbonskoj valuti. A, dok do toga ne dođe, tu su kriptovalute u koje ovaj zaljubljenik u budućnost voli ulagati svoj novac. No, popularno investiranje u kriptovalute, to svi znamo, predstavlja veliki rizik za one koji se vole igrati njima. Istina je da potencijalni dobitak u toj igri može biti višestruko veći u odnosu na investicije u dionice i fondove, ali rizik je uvijek tu kada se kockamo i mnogi su se ljudi tijekom proteklih godina opekli i grdno razočarali ulaganjem u bitcoin, ethereum i druge kriptovalute, pretrpjevši velike gubitke. Na vrijednost kriptovaluta mogu utjecati razni faktori, a u posljednje vrijeme upravo je Elon Musk glavni „krivac“ za njihove uspone i padove.

Najbogatiji čovjek svijeta voli putem društvenih mreža dijeliti investicijske savjete kad je riječ o kriptovalutama i zaradi u općenitom smislu, pa je tako između ostalog izjavio i sljedeće: “Kao što sam i ranije rekao, nemojte sve uložiti u kripto. Prava se vrijednost nalazi u izradi proizvoda i pružanju usluga za ljudska bića, a ne u novcu niti u jednom obliku”. U svojim izjavama često uspijeva ostati tajnovit i nedorečen, ostavljajući novinare i sve one koji ga žele nešto pitati i od njega dobiti suvisao odgovor – bez teksta. Kontradiktornost je također jedna od njegovih prepoznatljivih karakteristika zbog koje ga i krasi titula kontroverznog bogataša. Uvijek djeluje pomalo tajnovito i zatvoreno u svoje misli, uz nezaobilazan osmijeh čovjeka koji zna nešto što drugi ne znaju.

Prisjetimo se, na “Tesla AI Danu”, događaju posvećenom predstavljanju novih projekata, Elon Musk je predstavio humanoidnog robota nazvanog “Tesla Bot”. Prototip će biti spreman za puštanje u pogon sljedeće godine, a bit će osposobljen za obavljanje raznih zadataka, kao što su brojni kućni poslovi, nabavka namirnica, pričvršćivanje vijka na automobil ključem i tome slično. U rukama će moći nositi do 20 kilograma tereta, podizat će do 68 kilograma tereta i hodati brzinom od 8 kilometara na sat. Tesla Bot bit će opremljen s osam kamera, svim mogućim senzorima i ostalom tehnologijom koja je razvijena za automobile te će kao takav biti osposobljen za komunikaciju s ljudima putem pametnog zaslona na mjestu lica.

Zašto sve ovo pišem? Naime, nedavno sam slučajno naišla na jedan intervju s Muskom na temu robotizacije. U tom je intervjuu govorio o preuzimanju (oni ljudi koji će zbog robota ostati bez posla rekli bi i otimanju) velikog dijela poslova ljudima od strane humanoidnih robota. Taj me intervju natjerao na razmišljanje o ljudima poput njega koji marljivo rade na izgradnji „vrlog novog svijeta“ pred našim očima istodobno iskazujući zabrinutost zbog istog.

Tema robotizacije radne snage oduvijek mi je bila intrigantna s humanističkog i društvenog aspekta. Zato sam svojedobno napisala opsežan esej pod nazivom „Robosapiens“ koji je kasnije objavljen i u mojoj knjizi „Globalno usijanje“ (2008.). Može li netko istovremeno biti rezigniran i zabrinut, pitala sam se dok sam slušala Elona kako promovira robotizaciju radne snage i istodobno brine o smislu čovjekova života nakon što ostane bez posla. Ostala sam zapanjena slušajući čovjeka koji proizvodi robote koji će zamijeniti ljude na njihovim radnim mjestima i istodobno iskazuje zabrinutost za smisao čovjekova života nakon nastupa robotizacije radne snage u velikom broju zanimanja.

Elon Musk robotizaciju drži neophodnom te smatra da će doprinijeti smanjenju cijena proizvoda i usluga, no istodobno izražava svoju zabrinutost za ljudsku sudbinu običnog, malog čovjeka koji će, podrazumijeva se, biti proglašen tehnološkim viškom, što je paradoksalno. Znači – netko tko sustavno radi na proizvodnji robota i uspostavi nekog čudnog sustava vrijednosti – pita se što će biti s čovjekom i kako će se čovjek osjećati kada izgubi smisao svoga života. Taj isti super-moćni proizvođač besmisla pobrinut će se da se običan čovjek u što skorijem roku obesmisli, odnosno da ostane bez smisla svoga života, da ga se do kraja ponizi i obespravi, a sve u svrhu „velikog reseta ovog svijeta“ – jeftine proizvodnje i uvođenja karbonske valute s rokom trajanja. Kojeg li licemjerja. Muska proganja pitanje – kako će se osjećati taj jadan čovjek iz prošlosti kojega budućnost više ne treba. Zar je sudbina malog čovjeka doista nešto što zanima moćnog čovjeka koji će tom istom malom čovjeku omogućiti da se osjeća tako izgubljeno ili samo nema smisla za javne nastupe i nema dobrog savjetnika koji bi ga upozorio na njegovu kontradiktornost?

Vremenski putnik ili bolje reći pridošlica iz budućnosti, između ostalog u tom razgovoru izjavljuje: „Bit će sve manje poslova koje robot ne može raditi bolje od ljudi. Mnogo teži izazov predstavlja smisao života mnogih ljudi. Mnogo je teže upitati se – kakav će smisao onda ljudi imati? Robotizacija poslova dovest će do velike nezaposlenosti. Što učiniti po tom pitanju? To će biti ogroman društveni izazov. I, mislim da ćemo morati imati neku vrstu univerzalnog osobnog dohotka. Mislim da nećemo imati izbora. Mislim da će to biti neophodno.“

Čuvši to, čovjek koji ga intervjuira ozbiljnog i pomalo zabrinutog izraza lica potom govori: „To znači da će nezaposleni ljudi diljem svijeta biti plaćeni, jer nema posla za njih zbog toga što su mašine, odnosno roboti preuzeli njihove poslove.“

Elon Musk tada prekognicistički nastavlja, spominjući univerzalni osobni dohodak kao neminovnu nuspojavu robotizacije: „Želio bih naglasiti kako to nisu stvari za koje mislim da bih želio da se dogode. To su jednostavno stvari za koje mislim da će se vjerojatno dogoditi. A, ako je moja procjena točna i vjerojatno će se upravo tako i dogoditi, onda se trebamo zapitati što ćemo učiniti povodom toga? I zato mislim da će neka vrsta univerzalnog osobnog dohotka biti neophodna. Sada će proizvodnja roba i usluga bit će izuzetno visoka, tako da će automatizacijom doći do izobilja i gotovo sve će biti vrlo jeftino. Mislim da ćemo samo završiti s univerzalnim osobnim dohotkom, to će biti neophodno. Mnogo veći i teži izazov je upitati se – koji će biti smisao ljudskih života? Naime, mnogi ljudi crpe smisao svoga života iz svog zaposlenja. Dakle, ako nisi potreban, ako nema potrebe za tvojim trudom i radom, kako onda funkcioniraš? Koji je onda smisao tvoga života? Imaš li uopće smisao? Osjećaš li se beskorisno? To su pitanja s kojima se mnogo teže baviti.“ 

Čisto mi ga dođe žao kada vidim koliko mu je teško baviti se tim humanim pitanjima. No, pohvalno je što Musk već sada zna da će se običan čovjek u tom novom resetiranom svijetu osjećati beskorisnim. Kako se i ne bi tako osjećao, kada je upravo to cilj moćnika – učinit će sve da demoraliziraju ljude. Ono što nam ledi krv u žilama je spoznaja da će svi oni ljudi kojima se ta „blistava“ budućnost neće sviđati, biti od strane moćnika proglašeni ne samo tehnološkim, već i civilizacijskim viškom. No, sada je još prerano govoriti o tome. Još ćemo neko vrijeme slušati kako moćnici plaću nad budućim sudbinama malih ljudi.

I Richard Gere bavio se sličnim pitanjima dok se pripremao za ulogu beskućnika u izvrsnom filmu „Time Out of Mind“ (Zaboravljeni) iz 2014. godine scenarista i redatelja Orena Movermana. U tom je filmu Richard Gere glumio mentalno poremećenog beskućnika – potpuno obespravljenog čovjeka koji pokušava stati na svoje noge i okrenuti novi list u svome životu. Pripremajući se za tu zahtjevnu ulogu, Gere se prerušio u beskućnika i lutao ulicama New Yorka kako bi osobno ušao u cipele malog, poniženog i obespravljenog čovjeka. Da, ponekad je potrebno ući u cipele drugog čovjeka kako bismo ga uistinu razumjeli, a društvene razlike danas su toliko velike da je moćnicima naprosto nemoguće spustiti se na razinu malog čovjeka i razumjeti ga, iako sumnjam da moćnici to i žele.

Sve u svemu, nakon snimanja filma „Time Out of Mind“, Richard Gere na Facebooku je opisao to, za njega vrlo potresno iskustvo sljedećim riječima:

„Kada sam na ulicama New Yorka glumio beskućnika, nitko me nije primjećivao. Osjetio sam na svojoj koži kako je to biti beskućnik. Ljudi bi samo prolazili pokraj mene i gledali me s prijezirom. Samo je jedna gospođa bila toliko ljubazna da mi je dala nešto za jesti. Bilo je to iskustvo koje nikada neću zaboraviti.“, napisao je Gere. 

Svim pijanim bogatašima, preporučila bih da se sa svojih piramidalnih visina u kojima bezbrižno žive i u kojima pomno čuvaju svoje milijarde igrajući Monopoly, spuste malo među običan puk, da uđu na trenutak u cipele malog, siromašnog čovjeka kojega u sadašnjosti i bliskoj budućnosti žele još više obespraviti i opišu nam potom svoja iskustva bivanja u koži običnog smrtnika, kako se ne bi više morali pitati – što će biti s malim, beskorisnim, obesmišljenim i obespravljenim čovjekom u svijetu kojega će oni osmisliti i skrojiti po svojoj mjeri – besmrtnih i svemoćnih bogova.

No, svi znamo da oni nisu ni bogovi, ni besmrtni. Samo su ljudi koji žive u zabludi misleći kako ovaj svijet pripada njima i samo njima. Prevarili su se. Ovaj svijet nije ničiji lunapark i ne pripada baš nikome. Može eventualno u nekom utopijskom snu pripadati u jednakoj mjeri svima nama. Sve je iluzija.

Duhovnost je jedina valuta istinske sreće. Jer duhovna smo bića koja proživljavaju svoje ljudsko iskustvo. Tko to ne razumije, njegovo je kraljevstvo zemaljsko. Dio smo predstave u kojoj nam se govori što smijemo vidjeti, a što ne, što smijemo reći, a što ne, što smijemo misliti, a što ne. Da. Sve nam je i više nego jasno. Pitanje je samo koliko ćemo se još dugo svi skupa praviti da vidimo „carevo novo ruho“ ili će se netko ipak usuditi reći kako je car gol i prekinuti tu farsu?