Dr. Slavko Kulić – Pravo na nasilje nema nitko, jer nasilje ne može biti ničije pravo


Moji razgovori s profesorom dr. Slavkom Kulićem svojedobno su izazvali veliki interes javnosti, a objavljeni su u separatu na temu globalizacije pod naslovom „Razgovor o globalizaciji i privatizaciji“(2006.). Kako se već dugo nisam vidjela s meni iznimno dragim sugovornikom, često se vraćam našim razgovorima, jer profesor Kulić je jedan od rijetkih ljudi čija se predviđanja na društvenom, ekononskom i političkom planu gotovo uvijek obistinjuju.

Njegova vizionarska promišljanja me uvijek iznova fasciniraju. I uvijek se vraćam jednom od naslova naših razgovora koji je glasio Moj svjedok je vrijeme. Taj je naslov po meni najbolji opis Kulićeva vizionarstva. Vrijeme cijelo vrijeme radi za njega, dokazujući koliko je u nekim stvarima bio u pravu.

Nekada su nas brinule društvene podjele. Godinama su naše društvo nagrizale nametnute nam ideološke podjele kako bi se prikrilo sustavno uništavanje srednjeg društvenog sloja i konačna uspostava alijeniranog društva bogatih s jedne i siromašnih s druge strane, između kojih je provalija (op. a. jaz bi bila premala kvalifikacija). Tamo gdje je danas provalija – nekada je živio srednji sloj ljudi. Ti su ljudi bili glavni stupovi društva, stvaratelji novih vrijednosti, duhovna i kreativna snaga koja je svojom snagom vodila društvo prema napretku.

No danas, kada je društveno otuđenje po prvi puta nakon Drugog svjetskog rata dovelo do pojave otvorene i neprikrivene društvene diskriminacije, segregacije i getoizacije, postajemo svjesni da su egoizam, moć i nasilje nuspojava bolesnih društvenih podjela za koje smo naivno mislili kako ih je naše društvo preboljelo i steklo nekakav imunitet na tu bolest. Vjerojatno i jest, ali sada smo izloženi neviđenom nasilju koje nam se pokušava podastrijeti kao „novo normalno“, odnosno kao nešto što bismo bespogovorno morali prihvatiti. Znači, sve što smo do jučer smatrali normalnim, više nije normalno? Sada moramo preko noći prihvatiti „novo normalno“? U čemu je problem? Problem je u tome što se pod egidom tog „novog normalnog“ događa nasilno uvođenje neviđene represije u sve pore našega života.

Vođena tom idejom, išla sam ponovno pročitati što mi je svojedobno profesor Kulić rekao upravo o korijenu nasilja kakvom smo danas, nažalost, izloženi.

Ovdje prenosim meni posebno zanimljiv dio našeg razgovora o globalizaciji u kojem Slavko Kulić pojašnjava korijene civilizacijskog ustroja u kojem živimo.

  • Što je to globalizacija i što pod tim procesom trebamo zapravo razumjeti?

Pod tim procesom zapravo trebamo razumjeti proces ojačavanja bioloških i neuroloških ograničenosti Homo sapiens sapiensa, da bi brže osvajao prostor i brže prisvajao izvore i dobra. Od prije četiri i pol milijuna godina do danas taj se proces nezaustavljivo nastavlja sve brže i jače u smislu straha za opstanak, u smislu iscrpivih izvora ovoga tipa civilizacijskog ustroja. Znači, jedno od temeljnih pitanja je: Što se pod globalizacijom treba uopće razumjeti? Pod procesom globalizacije treba se zapravo razumjeti ojačavanje neuropsiholoških i bioloških ograničenosti Homo sapiensa i psihologije lovca sakupljača u suvremenoj lubanji.

Ta pohota koja proizlazi iz čovjeka ka svijetu stvari u animalnoj civilizaciji, još uvijek ne u kulturnoj civilizaciji, traje i dan – danas. Do dana današnjega, kada mislimo da živimo u kulturnoj civilizaciji Homo sapiens sapiens nije prestao težiti biti u centru pažnje i još uvijek sam sebe stavlja u centar pažnje života na Zemlji, a mi koji se bavimo znanošću znamo da Homo sapiens sapiens nije uopće u pravu s naslova tzv. antropocentričnog sustava vrijednosti, jer u središtu pozornosti u znanosti je život na Zemlji, a ne život Homo sapiens sapiensa. Zašto to govorim? Upravo zbog toga što sve nedaće, svi oblici ugroza života na Zemlji proizlaze iz glave nedorečenoga ljudskog uma koji u pohoti za novim prostorom i za novim izvorima i dobrima, svoga opstanka radi, zapravo nastoji upotrijebiti sva sredstva, sve tehnike i antropotehnike, sva znanja, sva otkrića, sve tehnologije, kako bi brže osvajao i brže prisvajao izvore i dobra. Znači, što smo mi u vremenu dublje spram budućnosti, ta se trka tjerana fenomenom više-brže, radi brže-više, sve jače odvija s naslova ekonomije nasilja i tehnika i antropotehnika ili tehnologija s biocidnim posljedicama.

Znači, Homo sapiens do danas nije osvijestio posljedice svojih defektnih izuma. Jedno od bitnih pitanja kojima se bavim jest uloga Homo sapiens sapiensa u lancu proizvodnje života, znači u prehrambenom lancu života, odnosno njegovim odnosom spram prirode. Njegov odnos unutar prehrambenog lanca života traži duboku korekciju u razumijevanju života i razumijevanju odnosa spram prirode. Do sada sam uspio saznati dva tipa razumijevanja opstanka i razvoja života s naslova globalnih procesa koje bi trebalo prihvatiti ili odbaciti. Saznao sam da postoje dva tipa razumijevanja ili dva tipa znanja, dva pristupa problemu opstanka i razvoja života koje zapravo znanost i znanje danas ne misle.

Znači život ne misli nitko. Ono što se misli je svijet stvari. Znači, postoje dva tipa razumijevanja tih globalizacijskih procesa u kojima je Homo sapiens zapravo preuzeo ili uzurpirao glavnu ulogu i sebe stavio u centar pažnje. Ovdje želim naglasiti da Homo sapiens sapiens uopće nije u pravu, jer antropocentrični sustav vrijednosti je onaj koji je omogućio uzurpaciju svih ovlasti od strane Homo sapiensa spram prirode i spram života. Homo sapiens nije u pravu uza sve deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima.

To što pokazuje njegovo djelovanje upozorava da je život ugrožen upravo s naslova njegovih defektnih izuma i njegova pogrešnog djela. Pogrešno djeluje, jer pogrešno razumije. Kad kažem da pogrešno razumije, onda hoću reći da Homo sapiens do dana današnjega, već četiri i pol milijuna godina još uvijek nije počeo misliti život, nego misli svijet stvari. Upravo ta činjenica – da postoje dva tipa razumijevanja života, geobiosocijalno razumijevanje života (usmjereno ka životu) i geobiopolitičko razumijevanje života (usmjereno ka svijetu stvari) – pretpostavlja konstruktivnu antropologiju i odgoj i obrazovanje u smislu procesa očovječavanja, u smislu evolucije prirode i teorije evolucije. Taj je sustav socijalnog odgoja i obrazovanja do dana današnjega, ma gdje god je započeo, bio eliminiran, jer je kulturni mem morala isključen iz odgoja i obrazovanja.

Geobiosocijalno razumijevanje života, dakle, uključuje respekt života i odgovornost Homo sapiensa prema životu i prema prirodi te pretpostavlja ekocentrični sustav vrijednosti, poštivanje života u odnosu na svijet stvari.

Drugi tip razumijevanja opstanka i razvoja života na Zemlji je, kako sam rekao, geobiopolitički tip razumijevanja – nasilan tip osvajanja prostora, izvora i dobara. Oko tog tipa razumijevanja života, sve znanje svijeta se okupilo u smislu tzv. scijentizma, ljudi koji puno znaju, ali su izostavili uporabu morala prije primjene znanja. Znači, devet desetina znanstvenika svijeta isključivo radi za potrebe nasilja, a za potrebe očovječavanja tako malen broj njih. Nevjerojatno je kako je malo mozgova u funkciji očovječavanja, iako ih ima. Ja sam jedan od onih ljudi koji se zalažu za globalizaciju humanizma, morala i bioetike. Znači, život može opstati samo s naslova biorazličitosti, a ne u istosti. Ovo što nam geopolitiško mišljenje misli odjenuti istu uniformu, pa da svi mislimo nasilno, zakonito vodi u razaranje prirode i u razaranje života.

  • Zašto je više ljudi okrenuto geopolitičkom osvajanju svijeta, a manje tom humanom svijetu?

Ovo je jako dobro pitanje. Velik broj ljudi okrenut je nasilju, upravo zbog toga što globalizacija nasilja traži edukaciju za nasilje, a edukacija za nasilje jedina osigurava egzistenciju. Znači imamo tri ključne riječi – globalizacija, edukacija, egzistencija. Nema egzistencije izvan edukacije, nema edukacije izvan koncepcije nasilja. Tu otvaramo pitanje da zapravo svi sustavi odgoja i obrazovanja isključivo pripremaju ljude za nasilje. Zašto? Upravo zbog toga što je razina ljudske svijesti na razini nasilnog principa osvajanja. Znači, temeljni princip ljudskog ponašanja je uzet kao nasilan princip osvajanja prostora, prirode, izvora i dobara. Ako je temeljni princip ljudskog ponašanja nasilan, onda se zapravo svi sustavi odgoja i obrazovanja trude da pripreme čovjeka za nasilno ponašanje. Znači temeljna dva principa su princip nasilnog prisvajanja i princip nasilnog ponašanja.

  • Oni drugi ljudi, koji nisu pripremljeni za taj okrutan svijet, za svijet nasilja, oni se smatraju neprilagođenima?

Točnije, oni se smatraju nepripremljenima za takav način života i globalizacija nasilja uzima prostor globalizaciji humanizma. Znači, nasilni uzimaju prostor života onih koji nisu za nasilje. Znači nemoralni i nehumani su u prednosti. Ovdje treba reći da danas zapravo još uvijek vrijede afirmacija moći i nasilja kao vrijednosti, a ne kulture kao vrijednosti. Moja poruka svim ljudima svijeta, posebno mladim ljudima je da, ako svojom kulturom, svojim odgojem, obrazovanjem i svojim znanjem ne mogu poduprijeti kulturu i humanističku orijentaciju civilizacijskog ustroja, neka makar svojim znanjem, svojim odgojem, svojim obrazovanjem i svojom kulturom ne podupiru moć i nasilje kao vrijednosti. Danas su, nažalost, na djelu moć i nasilje kao vrijednosti. To će biti tragično i pogubno za život na Zemlji.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp