Zamislite stado koje gazde drže na rubu gladi i siromaštva i otjeraju ga s vlastite zemlje u tuđu. Zatim se, desetljeće kasnije, jedan od gazda sjeti da bi mogao vratiti svoje stado tako da mu kupi sijena za 200.000 kuna. Nema veze što je već raznim “poticajima” učinio da mu ono malo stada što još boravi u zemlji nema što za jesti, što mu je 300.000 ovaca u okovima banaka, što 1,2 mil grla samo što nije kleknulo, što mu u zemlji litra ulja košta 17 kuna, 250 g maslaca 27 kuna, kila rajčica 20 kuna i da pored onakve žitnice i zemlje što bi Europu prehranila, stado jede uvozno smeće, gazda bi još malo poticao.
No, dio stada koji je otišao, i već se dobro hrani u drugoj zemlji, ni ne pomišlja na povratak u tako “uređenu” zemlju, a jedan dio stada smišlja kako da dođe doma, najede se tih “poticaja” i opet vrati van. Tako Vam meni izgleda ovaj Božićni PR naše Vlade o poticajima za povratak iseljenih Hrvata koje su upravo oni svojim politikama raselili sa svojih ognjišta.
Baš sam se nedavno bio osvrnuo na lanac sreće, a kad ono država lansira lanac sreće na najjače. Sram i stid vas bilo. Da niste svojim pajdašima dijelili poticaje, da ste ulagali u proizvodnju, poljoprivredu, energetiku onima koji zaista znaju što rade, danas se ne bi hvalili uvozom deviza od tih istih koje sada, valjda njihovim novcem, a ponešto i našim želite vratiti u Hrvatsku.
Toliko ih “volite” i toliko vas brine demografija, da ste osmislili mjeru na nivou – kupit ćemo Inu ponovno. Zapravo ste u pravu, jer ovaj jadni PR će vaše ovce iz vaših političkih stada i opet popušiti i reći: “Vidite kako naša Vlada brine o povratku naše djece.” Razlika je samo u tome što se djeca političara ne vraćaju. Oni su doma i uživaju u plodovima pljačke poticaja koje su i dovele do egzodusa. Novac i moć ne kvare ljude. Oni ih razotkrivaju.
