Nedavno sam skrolajući po mrežnim bespućima slučajno naišla na jednu ilustraciju koja me je u trenu fascinirala, sledivši mi istodobno krv u žilama. Toliko je snažno progovorila o vremenu u kojem živimo da sam je odmah objavila na svom Facebook profilu, napisavši uz nju sljedeće riječi: „Volim kreativnost. Volim ideje. Volim djela koja nas potiču na razmišljanje. Volim snagu poruke koja govori puno s malo riječi. Ili s nijednom. Volim glasni govor tišine. Ništa nije rečeno, a sve je rečeno. Čestitke nepoznatom autoru.“
U svim teškim vremenima, pa tako i u ovom našem, umjetnici i književnici ne mogu ostati ravnodušni na svijet oko sebe te odlučuju boriti se onako kako najbolje znaju – svojim kistom i perom za bolji svijet.
Ilustracija koja je tako snažno progovorila o svijetu u kojem danas živimo i koja će zasigurno ući u povijest umjetnosti kao revolucionarna, prikazuje lik koji neodoljivo podsjeća na njemačkog diktatora i zločinca Adolfa Hitlera, po frizuri i kodu umjesto njegovih prepoznatljivih brkova. Kod je aluzija na zloglasne Covid potvrde koje autora ove ilustracije, očito ne bez razloga, asociraju na čisti, nepatvoreni fašizam.
Da, zastrašujuće je to i nadasve bezlično, da ne kažem okrutno i bezdušno lice našeg vremena, bez očiju koje bi vidjele bilo koga osim sebe, bez nosa i usta, bez ušiju koje bi čule bilo što što osim jasno definiranog plana uspostave novog svjetskog poretka u djelo. To je lice koje nije lice. To je lice koje je kistom rasčovječeno kako bi nam ukazalo da oni koji nama upravljaju nemaju nimalo ljudskosti. Meni posebno dragi belgijski nadrealist René Magritte bi uz tu ilustraciju vjerojatno napisao – ovo nije lice, ili ovo nije čovjek. To je nešto što bi trebalo nalikovati čovjekovu licu, ali što kad to nije čovjek, već nečovjek. Maestralno.
Ilustrator je na genijalan način dočarao hladno, bezlično, bezdušno, bezosjećajno i okrutno lice našeg vremena u svega nekoliko poteza kistom, ali vrlo moćnih i snažnih, s jednom vrlo snažnom porukom – da možda živimo u vremenu puzajućeg fašizma, u vremenu koje to u biti nije iliti nevremenu jer u njemu postepeno gubimo sva prava i slobode, pa samim time i vrijeme kao takvo, ne živeći normalnim životima već abnormalnim (novonormalnim), a da toga neki ljudi nisu niti svjesni, niti toga žele biti svjesni, naprotiv – učinit će sve što je u njihovoj moći da se nikada ne osvijeste. Eto, zašto volimo autore poput ovoga. Zato što svojim djelima mogu otvoriti i najzatvorenije oči. Ako ništa drugo, barem na tren, svatko će ovdje vidjeti sve, jedino što će se neki ljudi (oni čije su oči „širom zatvorene“) već u sljedećem trenutku praviti da nisu vidjeli ono što su vidjeli, dok će ostali ljudi čije su oči širom otvorene i koji odbijaju biti zaslijepljenima, ostati još dugo pod dojmom onoga što su upravo vidjeli, pogledavši izravno u hladno i okrutno lice našeg vremena i svijeta u kojem živimo.
No, na svu sreću, svakim je danom sve više ljudi koji se osvještavaju i koji ne žele slijepo slijediti naredbe sustava koji je već odavno zakazao – otkazavši poslušnost građanima koji taj isti sustav prisilno plaćaju. Plaćati možeš jedino uslugu s kojom si zadovoljan kao klijent, a ne onu s kojom si nezadovoljan, zar ne? A mi smo kao građani nezadovoljni uslugom sustava koji nas tlači umjesto da nam služi.
Svako vrijeme ima svoje etikete. One službene i one neslužbene. Za službene je zadužen sustav. Za neslužbene narod. Brojni su autori vrijeme u kojem živimo već nazvali erom Covid fašizma, Covid diktature, Covid represije i Covid autoritarizma zbog stalnih sve većih pritisaka na građane, zbog ukidanja građanskih prava i sloboda, zbog najava obveznog cijepljenja, zbog kazni i zatvaranja, zbog ucjena kojima smo izloženi, zbog obilježavanja i dijeljenja ljudi na cijepljene i necijepljene koje je u prijevodu čista segregacija te otvorena diskriminacija i getoizacija jednog dijela stanovništva – onih ljudi koji ne pristaju na ucjene i koji otkazuju poslušnost suvremenim diktatorima.
Razmišljala sam još dugo o ovoj ilustraciji. No, nešto me je kasnije mučilo. Mučilo me je što ne znam tko je njezin autor. I, tako sam krenula u istraživanje. Bila sam sretna kada sam napokon otkrila o kome se radi, a danas sam još sretnija što mogu napisati ovaj osvrt i spomenuti autora ove genijalne ilustracije našeg vremena, ovog revolucionarnog djela, koje će, sigurna sam, ostati upamćeno. Autor je, kako saznajem, Valott. Čitam o njemu i moja fascinacija biva još većom. Odjednom se osjećam kao da ga u dušu poznajem.
Jacques Vallotton alias Valott rođen je u Švicarskoj 1967. godine gdje živi u Vallée de Joux, u kantonu Vaud. Poznati je ilustrator, karikaturist, dizajner i autor brojnih knjiga. Svoju je prvu knjigu „Swiss Monsters“ objavio jako mlad, sa svega 18 godina, točnije 1985. godine, a ta je crtana knjiga bila bestseler godine. Kreator je nekoliko popularnih brandova i proizvoda od kojih je najpoznatiji brand Mumu Cow™. Njegova mala simpatična kravica Mumu Cow™ rođena 1999. godine, do danas je iznjedrila više od 5 milijuna prodanih proizvoda. Naime, danas se u brojnim zemljama svijeta svakodnevno prodaje na stotine proizvoda branda Mumu Cow™.
Umjetnik ističe kako je popularnu kravicu namjerno nacrtao lijevom rukom s ciljem da njen lik ima nevin i nadasve spontan dizajn. Umjetnikov djetinji pristup cijeloj ideji, kao i njegov nježan i pjesnički duh odmah je osvojio brojnu publiku.
Njegovi su sunarodnjaci tijekom petnaest godina mogli uživati u njegovim crtežima u najtiražnijim dnevnim novinama na francuskom jeziku Le Matin. Jaques Vallotton alias Valott vrlo rado se sa svojim crtežima odaziva pozivima na sudjelovanje u nacionalnim izložbama.
Ovaj produktivni umjetnik dizajnirao je službenu maskotu Olimpijskog muzeja u Lausannei, surađivao je s Franquinom za crtani film Les Tifous, ilustrirao nekoliko Coseyjevih albuma i s Bertandom Lehmannom kreirao „korporativni identitet” Titeufa. Born 2B™ spermatozoidi, marka koju je kreirao s Bertrandom Lehmannom od 2001. godine reproducirani su u nebrojenim člancima i s tim su dizajnom također stvoreni brojni proizvodi koji spadaju u top 10 prodaje u Quo Vadisu. Brandovi koje je kreirao, poput Mumu Cow i Born 2B sada se u obliku raznih artikala mogu naći u oko 20 zemalja svijeta. Godine 2011. objavljena je i knjiga o brandu Born 2B, a godine 2013. Glénat je objavio „Swiss Touch“, sjajnu knjigu ilustracija Jaquesa Vallottona i Bertranda Lehmanna kao novi i trajan doprinos švicarskoj umjetnosti.
Sretna sam što sam otkrila ime ovog velikog umjetnika. Genijalnost je nešto što nas pogađa izravno u srce, nešto što nas dira i ne ostavlja ravnodušnima. To je svojim maestralnim djelom učinio Valott i ja mu na tome od sveg srca čestitam. Ništa nije rekao, a zapravo je rekao sve.