Znaš, njih odmah voliš. Ne pitaš i ne sumnjaš. Samo voliš, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Prepoznaješ ih po ljubavi.

Kad ih sretneš prvi put, ni jednom ne pomisliš da su stranci. Ni jednom ti i ne padne na pamet da ih prvi puta vidiš.

Čak su ti poznate njihove crte lica, njihove oči, njihov stav tijela ili glas. Pitaš se samo gdje si ih već prije vidio. Prepoznaješ ih po poznatosti – I nije bitno što inače zazireš od stranih ljudi i kao kornjača ti se srce uvuče u oklop.

Kada njih sretneš, otvaraš se kao školjka. I taj osjećaj punine i povjerenja. Po tome ćeš ih prepoznati.

Oni su tvoje pleme. Njihovim venama teče ista praiskonska krv kao i tvojima. Kroz njihove oči teče isti sjaj kao i kroz tvoje. I dok stojiš uz njih, osjećaš njihov zagrljaj, iako ga fizički nema. Ali ovaj zagrljaj je mnogo jači. U njemu predaješ sve svoje i primaš sve njihovo. I nema uljeza u ničemu, sve je tvoje, sve je njihovo.

Možeš ih gledati dugo u oči. Ili ih beskrajno dugo držati za ruku. I to je najprirodnija stvar na svijetu.

Kad ih sretneš, duša ti se raduje. Kao da ste oboje krenuli na neisplanirani put oko svijeta, različitih polazišta i ruta, a onda ste se u nekoj točki slučajno sreli. Pa se osjećate kao da ste se dogovorili za susret.

Kad ih sretneš, znaj da dogovor postoji. Nikada nije izrečen i nije nigdje tintom ispisan. Ali postoji zapisan u vašim dušama. Negdje ga je nekad ispisalo Nebo.

Kad ih sretneš, reci “hvala”. To je najmanje što možeš. To su duše tvoje duše, to su tvoje duševne sestre i braća. Došli ste si reći “tu sam”. Došli ste si potvrditi da ste na pravom mjestu u pravo vrijeme. Došli ste jedno drugom reći da ispunjavate svoju životnu svrhu.
Došli ste odljepljivati jedno drugo od iluzija.

Poznat ćeš ih po radosti što ih vidiš. I po ljubavi kojom zrače, istovjetnoj tvojoj. Poznat ćeš ih po tome što ćeš znati da je uzajamno.