Ivana Pavić Šimetin, zamjenica ravnatelja HZJZ-a i zamjenica Krunoslava Capaka, česta je gošća brojnih emisija. Gospođa Šimetin svako malo, zahvaljujući svojoj popularnosti u posljednje vrijeme postaje zvijezda društvenih mreža na kojima se objavljuju i dijele isječci iz njezinih medijskih nastupa. U jednom od isječaka slučajno ili ne potkrala joj se jedna istinita izjava, kako onaj tko je primio tri doze cjepiva može biti u mnogo većem riziku od onog tko to nije učinio. Srećom po nju novinarka je bila prisebna i odmah reagirala prekinuvši ju u njenom daljnjem izlaganju.
Kada pojedine izjave izdvojimo iz cjeline, a cenzori bi rekli – kada ih izvadimo iz konteksta, tek tada nam postaje još vidljiviji sav apsurd situacije u kojoj se nalazimo. Jedna od izjava gospođe Šimetin koja je trenutno hit na društvenim mrežama je i sljedeća u kojoj je sasvim slučajno i ne razmišljajući vrlo vjerojatno izrekla istinu, no novinarka je bila dovoljno prisebna da ju istog trena prekine: „…Onaj tko je primio tri doze cjepiva može biti u većem riziku od onog koji nije…“
Gospođa Šimetin između ostalog je izjavila i kako građane treba motivirati na cijepljenje: „Građanima nedostaje motiv za cijepljenje.“ Eto, zato su tu oni koji će ljude motivirati da se cijepe, zar ne? Uopće ne sumnjamo u to. Samo, pitanje je koliko će biti uspješni u tom motiviranju…
Kada ti sustav za kojeg radiš kaže da moraš ljude natjerati na cijepljenje, tada je Pavić Šimetin pravi primjer jednog poslušnog kotačića sustava u kojem djeluje i kojem vjerno služi. Svaka čast. Ona se doista trudi, e, sad, koliko će biti uspješna u tome, pokazat će redovi za cijepljenje i podaci o procijepljenosti naših građana.
„Trebamo se navikavati na uvjetovanje usluga cijepljenjem.“, također je izjavila. Sve za javnu dobrobit, naravno, pojasnit će. Trebamo se dakle naviknuti da će nam se normalan život uvjetovati cijepljenjem? Zašto bismo se na to morali naviknuti? I, tko su uopće ti ljudi koji nas na nešto žele naviknuti i upravljati našim životima?
Prisjetimo se još kako je svojedobno Ivana Pavić Šimetin gostujući na RTL-u komentirala nedosljednost u podacima među zdravstvenim ustanovama, što je doista nevjerojatno da institucije između sebe nisu u stanju razmijeniti informacije i dogovoriti se o njihovu zajedničkom i istovjetnom nastupu prema javnosti. Dobili smo tako izjavu infektologinje iz KB Dubrava Nikoline Bušić i zbunjujuće objašnjenje cijelog slučaja Ivane Pavić Šimetin.
Naime, najprije je za RTL infektologinja iz KB-a Dubrava Nikolina Bušić izjavila kako je u toj bolnici preminulo osam pacijenata koji su bili cijepljeni s obje doze cjepiva.
„Imali smo i smrtnih slučajevima među njima. Radi se uglavnom o bolesnicima s teškim komorbiditetima i većom životnom dobi. Najmlađi je imao 65 godina. Ukupno ih je bilo osam među ovima koji su dobili dvije doze.“, izjavila je Bušić.
A, službeno zvješće HZJZ-a je tada, pak, ustvrdilo da nijedna cijepljena osoba nije preminula zbog koronavirusa.
Na pitanje kako je moguće da u izvještajima HZJZ-a nema podataka o osobama koje su cijepljene, a po službenim su podacima preminule od bolesti COVID-19, dok je u KB Dubrava takvih osam slučajeva, Ivana Pavić Šimetin je tada rekla:
„Tu je dosta metodoloških pitanja koja možda ne mogu sve detaljno objašnjavati, ali moram reći prvo da se izvješće odnosi na podatke koje smo mi zaprimili službenim kanalima. Do današnjeg dana nemamo sve podatke iz jedne ustanove pa tako ni iz bolnice Dubrava jer uvijek ti podaci kasne u odnosu na stvarno vrijeme. Isto tako je različito pitanje što je osnovni uzrok smrti, a što je popratni uzrok smrti. Iako sada ne možemo detaljno istražiti ovih osam slučajeva, trebat će nam neko vrijeme, ali možemo pretpostaviti da se u prijavama smrti ne radi o COVID-u kao osnovnom uzroku smrti, nego je nešto drugo u pitanju. Moram reći da su sve osobe starije životne dobi i da su to osobe sa ozbiljnim komorbiditetima.“
Ipak, kada se izvještavalo o broju umrlih, govorilo se i o smrtima uzrokovanima koronavirusom i onim uzrokovanima drugim bolestima. Zamjenica je komentirala zašto se to nije dogodilo.
„Podatak koji smo mi iznosili se odnosi na koronu kao prvi uzrok smrti, u protivnom to nije u našem podatku koji smo iznijeli. Moramo znati da se radi o osobama starije životne dobi koje su se cijepile još u onoj prvoj fazi i u toj populaciji uvijek očekujemo veliki broj smrtnih ishoda, a ovo je još uvijek još manje od očekivanog broja smrtnih ishoda. Po ovome koliko mi podatke imamo službeno za sada mi takvog slučaja za koji možemo apsolutno tvrditi da je osnovni uzrok smrti korona, a da je cijepljen pravilno s dvije doze, to još zapravo mi nemamo.“
Da ne idemo dalje pisati o kontradiktornim informacijama koje svakodnevno dopiru do nas, o prvim – osnovnim i drugim – popratnim uzrocima smrti, o premalom broju očekivane smrtnosti, o podacima između institucija koji ne mogu pronaći put čak niti od institucije do institucije, a kamoli do građana, o komorbiditetima kod ljudi koji su nažalost preminuli, a bili su više puta cijepljeni, ali i pozitivni na korona virus uz svoje primarne dijagnoze i što sad reći – od čega su preminuli ti ljudi – od neke primarne dijagnoze, korone ili možda cjepiva? Tko to uopće može sa sigurnošću reći? I, nije li uvijek moguća manipulacija tim podacima? Naravno da jest.
Sve u svemu, javno komuniciranje odgovornih ljudi na odgovornim pozicijama trebala bi biti ozbiljna stvar, a ne pozornica na kojoj se doista može čuti i vidjeti sve i svašta. No, što bismo drugi i mogli očekivati, kada je politika već odavno postala groteskni poligon za zapošljavanje podobnih ljudi s članskim iskaznicama vodećih političkih stranaka, pa samim time i platforma s koje se šire svakojake informacije kojima ne da sve manje vjerujemo, nego im više uopće ne vjerujemo.
Kada podobnost postane jedini kriterij za rad u državnim i javnim institucijama, tada svaka stručnost biva gurnuta u stranu. Zbog krajnje neprofesionalnosti u javnom komuniciranju onih ljudi koji vode ne samo ovu državu, nego i brojne druge države svijeta, sve je više ljudi koji prestaju pratiti sredstva javnog priopćavanja, pogotovo programe sustava. Do tih ljudi ne mogu doprijeti poruke vladajuće klase. Zašto vladajući misle da će njihove poruke vječno dolaziti do svih ljudi? Zašto bismo uopće morali slušati njihove poruke? Zar smo obvezni pratiti njihove medije? Nismo. Ljudi se sve više okreću alternativnom prikupljanju informacija te do istine dolaze nekim svojim putevima i kanalima, selektirajući potom prikupljene informacije po nekom svom ključu te osluškujući svoj unutarnji glas.
Zašto je alternativa postala jača od svega što nam je nametnuto? Zato što smo već godinama izloženi onoj službenoj medijskoj torturi uvijek jednih te istih ljudi koji uporno žele upravljati našim životima, svidjelo se to nama ili ne. Njihovi su javni nastupi toliko nespretni da nam svaki put kada ih vidimo ili čujemo dođe da zaplačemo i zapitamo se – kome smo to u ruke dali naše sudbine, naše zdravlje i naše živote?