Posljednjih desetljeća malo smo slušali i čitali o zločinima fašizma, i to uvijek pod jednom te istom izlikom onih koji o tim zločinima iz njima znanih razloga ne vole govoriti, pa često kažu: o tome se dosta pisalo i govorilo u bivšoj državi. No, svima je jasno tko i zašto to čini, samo smo primorani praviti se da to ne znamo.

Ti isti ljudi koji namjerno prešućuju žrtve fašizma,  jednoglasno poručuju svima koji misle drugačije: kome se naše mišljenje ne sviđa, neka napusti Hrvatsku…

Želeći doznati što danas neki prosječan surfer po internetu može saznati o zloglasnom koljaču Erwinu Johannesu Eugenu Rommelu i zločinima kojima su njegove divljačke horde pogodile Istru, utipkala sam njegovo ime u internetsku tražilicu i dodala svojoj pretrazi ime naše drage, rekli bismo, barem nominalno i ustavno deromelizirane Istre. Slučajno sam otvorila prvo što mi se nudilo o Rommelu i njegovu „djelovanju“ u Istri. Tekst koji mi se prvi ukazao među ponuđenim tekstovima, bio je tekst na jednom portalu vrlo upitnog sadržaja kojeg inače nikada ne otvaram i ne pregledavam, jer raspiruje mržnju među ljudima i širi stravične povijesne neistine među novim naraštajima.

Taj medij ubojicu naših djedova, baka, stričeva i strina naziva jednostavno – „Feldmaršalom Erwinom Rommelom“ i o njemu piše kao o „najslavnijem njemačkom zapovjedniku u Drugom svjetskom ratu“. O njemu se na tom portalu govori kao o „pustinjskoj lisici“, kojeg li nadimka za jednog krvnika koji je po ovim našim prostorima sijao zlo i pakao i ubijao nevine ljude.

Tijekom rata je, kako kažu njegovi suvremeni štovatelji, „sudjelovao na mnogim bojištima, pa tako i u Istri, gdje je bio zadužen za sprečavanje eventualne savezničke invazije“.

Ove godine (9. siječnja) obilježava se 78.-a godišnjica stravičnih zločina fašističkih krvnika po Istri u kojima su pod sasvim nerazjašnjenim okolnostima stradale brojne nevine civilne žrtve među kojima i moj djed Pave, kao i drugi članovi moje obitelji. Zajedno s mojim djedom te je strašne noći stradalo 12 članova moje uže obitelji i brojne ostale žrtve.

Kako je navedeno u knjizi „Barbarizam u barbanskim Šajinima“ autora Davida M. Fištrovića, u tragičnoj noći s 8. na 9. siječnja, pripadnici Crne legije 194. puka 71. pješačke divizije Wehrmachta zapalili su selo i divljački pobili 49 Šajinaca te 22 žitelja Bokordići.

Kako se čovjek može osjećati znajući da u našoj zemlji danas malo tko uopće zna za šajinsku tragediju i ostale tragedije koje su zadesile Istru, dok za brojne druge tragedije iz naše krvave povijesti svi znamo i previše. Još je žalosnije to što neki naši sugrađani danas svakodnevno odlaze po svoje mišljenje na taj isti i njemu slične portale na kojem o Rommelu pišu kao o velikom heroju. S ljudima koji po svoje mišljenje odlaze na takva vrlo upitna medijska pojilišta, niti ja, niti ostali ljudi čije su obitelji žrtve fašizma, sigurno nikada nećemo moći podijeliti bol koja je zadesila naše obitelji, jer su ti naši sugrađani svjesno, nekim prešutnim dogovorom stali na stranu onih koji šute o zločinima fašizma.

Jer, u današnjem društvu po svemu sudeći vlada takva klima da svi oni čije su obitelji žrtve fašizma mogu samo šutjeti i slušati što o Drugom svjetskom ratu imaju za reći oni ljudi čiji su se preci borili na strani sila Osovine i čiji su preci otvoreno ili potajno žalili, a vjerojatno i dan danas, putem svojih bioloških i političkih potomaka, žale zbog pobjede antifašizma nad fašizmom.

U kakvom to društvu živimo? Znam, u podijeljenom, ali do kada? I hoćemo li tako podijeljeni ikada moći biti društvo, zajedno surađivati, stvarati nove vrijednosti i cijeniti naše zajedničko i vrlo bogato kulturno naslijeđe, ako već ne možemo zajedno cijeniti i naša međusobno suprotstavljena povijesna naslijeđa? Kakva smo mi to uopće Republika? Kakva je naša povijest? Koliko ima naših pravih povijesti, a koliko isfabriciranih povijesti (lažnih istina, istinitih laži)? Čemu ćemo se diviti, a što ćemo osuđivati?

S ovom žalosnom spoznajom da živim u prostoru u kojem ima ljudi koji odobravaju fašizam, razmišljam o 78.-toj obljetnici šajinske tragedije, o tužnom 09. siječnju 1944. godine, o krvavom danu kada je moj djed Pave kao nevina civilna žrtva živ spaljen u svome domu, mučki ubijen zajedno sa svojom braćom i sestrama, sa svojim roditeljima i drugom rodbinom i sumještanima od strane krvnika koje danas dio hrvatskih medija opisuje kao hrabre i časne ratnike – borce protiv saveznika u Drugome ratu.

Ne znam što reći o tome. Zbog te strašne siječanjske noći nikada nisam upoznala svoga djeda s očeve strane, sjela mu u krilo i poljubila ga. Jedino što ću o njemu čuti bit će priče ljudi koji su ga poznavali, a vidjet ću ga jedino na jednoj njegovoj fotografiji koja nam je ostala. „Pustinjska lisica“ oduzela mi je to pravo da zagrlim svoga djeda, a mome ocu i drugim preživjelim svjedocima te strašne tragedije oduzela pravo da rastu uz svoje najmilije.

Kada slušam svoga oca Marka – Ivana Pekicu i ostale preživjele svjedoke šajinske tragedije, svi oni kažu kako trebamo znati naučiti nešto iz takvih tragedija i učiniti sve kako se takvo što nikada više ne bi ponovilo. I sretna sam jer znam da ima ljudi koji doista čine sve kako bi ovaj svijet bio bolji nego što jest, unatoč tome što nam se ponekad čini kao da se ni danas, nakon svih tih godina, svijet uopće nije promijenio.

Oni koji su skloni diskriminiranju i vrijeđanju svakoga tko ne misli kao oni i prljanju ovoga svijeta svojim vrijeđanjem, morali bi znati da se dobro ne može ubiti, da se svjetlo dobrote ne može ugasiti, koliko god se zlo na ovome svijetu trudilo to učiniti. Za sve one koji to vole zaboravljati, prisjetimo se i toga da u hrvatskom Ustavu piše kako je naša Država antifašistička, a u praksi ispada kako smo mi samo nominalno antifašistička država, jer po često puta u pojedinim medijima možemo vidjeti napise i čuti izjave političkih i bioloških potomaka i simpatizera hrvatskih fašista, ili bolje reći anti-antifašista, u kojima o antifašizmu pišu i govore kao o nečem lošem, što je više nego žalosno. U tim istim anti-antifašističkim napisima i ostalim javnim istupima vrlo lako možemo naći i vrlo diskriminatorne izjave neoanti-antifašista o tome kako bi svi oni koji nisu istomisleći s njima trebali napustiti ovaj prostor, jer u njemu, kako kažu, neće biti mjesta za njih. Među ljudima koji pljuju po hrvatskom antifašizmu te po hrvatskim žrtvama fašizma ima, gle čuda, i biskupa, i profesora, i državnih dužnosnika, i novinara, i dobro namještenih ideologa i ostalih „uglednika“.

Ustati protiv fašističkih snaga i tog zločinačkog svjetskog poretka u Drugome ratu bila je neizmjerna hrabrost i time bismo se svi zajedno trebali ponositi. No, umjesto toga, upravo suprotno – jedan dio našega antidruštva izabrao je biti ponosan na zločine fašizma i tepati „pustinjskoj lisici“ i ostalim fašističkim „herojima“. Jesmo li se ikada upitali kakav bi bio današnji svijet da kojim slučajem nije bilo antifašizma? Bismo li uopće bili tu gdje jesmo u tom obliku u kojem jesmo? Kako bi se naša država uopće zvala? Kako bismo se mi zvali? Kojoj bismo to mračnoj sili pripadali? Kome bismo služili?

Osjetivši da gube Drugi rat, fašistički su krvnici odlučili poharati istarski poluotok i poubijati koga god stignu kako bi barem malo ublažili pobjedu dobra nad zlim koja je tada već bila na obzoru, kako bi posijali barem još malo svoga zla na našemu svetom i napaćenom istarskom tlu i prolili još koju kaplju naše hrvatske krvi.

U tim njihovim krvavim zločinačkim pohodima po Istri stradalo je po riječima povjesničara oko 5.000 ljudi, što hrabrih boraca protiv fašizma, što nevinih civilnih žrtava. Kada su ti krvavi pohodi gubitnika bili gotovi, za njima su ostala zgarišta uništenih domova i obitelji, miris baruta i sablasna tišina koja je, po pričanju preživjelih svjedoka govorila jače i više od bilo kakvih riječi.

Svi su govorili: ne ponovilo se nikada više…. Preživjeli svjedoci toga ratnog i poratnog vremena nastavili su sa svojim životima duboko u sebi zatomljujući tugu. Moj otac Marko Ivan jedan je od njih. Bio je malo dijete od nepunih godinu dana kada su mu fašisti ubili oca, stričeve, tete, baku i djeda i ostalu rodbinu i sumještane. Bio je malo dijete zamotano u dekicu koje je zajedno s ostalom dječicom i uplakanim majkama ležalo na hladnom dvorištu jecajući i plačući predosjećajući da se događa nešto strašno. Jedan njemački vojnik, kako su mome ocu pričali stariji preživjeli svjedoci toga nemilog događaja, smirivao je djecu da ne plaču udarajući bajunetom o tlo. O tome je njemačkom vojniku moj otac napisao jednu pjesmu. I u toj pjesmi tom istom vojniku moj otac ne nameće niti najmanju krivnju, već ga prikazuje kao čovjeka koji je na neki čudan način svjestan zvjerstva koje njegova vojska čini, ali koji ne može učiniti ništa da to zlo spriječi…

Znajmo svi zajedno nešto naučiti iz tragedija koje su nas zadesile kroz našu bogatu i vrlo raznoliku povijest i pokušajmo učiniti nešto da već jednom prestanu svi ratovi i svi međuljudski sukobi i da na svijetu zavladaju ljubav, dobrota i mir, da svako dijete ima pravo zagrliti svoju majku, svoga oca, svoje tete, stričeve, bake i djedove.

Nema te „pustinjske lisice“ koja može ubiti dobrotu, humanost i život sam. Nema te „pustinjske lisice“ koja može ubiti ljubav. Ona je živa i živjet će, a zajedno s njom i svijet pun ljubavi kakav smo oduvijek željeli, kakav želimo i kakav ćemo željeti i na kakav bi baš svaki čovjek trebao imati pravo