„Ulažem Kviska“… Rečenica je to koja je pobijedila vrijeme i nastanila se kao trajna mudrost među nama. I, eto je tu i godinama nakon prestanka emitiranja popularne Kviskoteke koju smo s razlogom obožavali. Bio je to kviz iz radionice TV Zagreb, izvrsnog urednika, pokojnog Laze Goluže. Svaki puta kada čujem da netko kaže gore spomenutu rečenicu, to me potakne da se prisjetim maestralne Kviskoteke. Sjetimo se, u početku je kviz vodio pokojni Ivan Hetrich, a kasnije Oliver Mlakar. Kviz je imao više igara Bile su tu da/ne pitalice, igra asocijacija, a posebno je zabavna bila igra detekcije.

Maskota kviza i njegov zaštitni znak – Kvisko nastao je upravo prema ideji urednika Laze Goluže, a osmislio ga je i likovno oblikovao Miroslav Šutej. Natjecatelji Kviskoteke ulagali bi Kviska kao jokera kada bi bili sigurni u svoje odgovore, želeći udvostručiti svoje bodove, a na kraju emisije svaki bi od natjecatelja dobio figuricu tog malog sveznajućeg svemirca kao poklon za dugo sjećanje na sudjelovanje u popularnoj Kviskoteci. Voljeli smo taj kviz. Nismo željeli vjerovati u uzaludno znanje, kako se danas ironično naziva znanje kvizomana, već u znanje koje ipak nešto znači.

Uložili smo Kviska u znanje, kako bismo na kraju iz priloženog saznali da bi nam od sveg znanja ovoga svijeta u ovom društvu članska iskaznica neke stranke značila puno više od tog istog znanja. I, što se dogodilo? Na kraju smo prepustili ovo društvo onima koji na to isto znanje u koje smo mi uložili Kviska, odmahuju rukom jer ono više nije presudno u podjeli uloga u kazalištu života. Vremena se mijenjaju, a naš dragi Kvisko ostaje zapisan u kolektivnom sjećanju, kao posebno nam draga ikona prošlosti, svemirac iz našega kraja, dio lokalne i regionalne pop kulture i društva koje je, eto, vjerovalo u znanje.

Tijekom života ulažemo Kviska u brojne vrijednosti u koje vjerujemo i od kojih nikada ne odustajemo, pa čak ni onda kada nas okolnosti žele natjerati da od njih odustanemo, jer te su vrijednosti sastavni dio nas. Svatko će od nas uložiti Kviska u nešto drugo. Uložiti Kviska – znači vjerovati u sebe i svoje stavove i imati u rukama siguran odgovor na neko pitanje ili rješenje nekog problema. Život voli kada smo sigurni u sebe. Tada nas dvostruko nagrađuje.

Oni koji vode ovo društvo također su svoga Kviska uložili u nešto. Pitam se samo u što? Jedno je sigurno – učinili su to jer su bili sigurni u svoje odgovore koji najbolje odgovaraju vremenu u kojem živimo. Netko im je prišapnuo kakvi ti odgovori moraju biti kako bi oni bili prihvaćeni te kako bi zasjeli u svoje fotelje vlasti. Igra detekcije odavno je prestala biti igra. I svakim nas danom boli sve više…

Pravit ćemo se i dalje da ne vidimo ono što vidimo i da ne čujemo ono što čujemo. Govoriti o bilo čemu danas mogu jedino oni koje se nešto s predumišljajem pita, uvijek jedni te isti ljudi, oni koji ispadaju iz medijske paštete. Plaćenici sustava, da, jer jedino se njima doista i isplati nešto reći u doslovnom smislu te riječi. Svima drugima preostaje tzv. sloboda govora. Ulažem jednog Kviska u tu slobodu jer mi ipak nešto znači.