Život može biti svrsishodan čak i u ovom apokaliptičnom besmislu


I tako se ja trudim uroniti u vode dublje od površinske stvarnosti. Kopam i kopam, i rujem i pikam i pronalazim odgovore. Ali za sebe osobno. Ne mogu za druge. To bi oni morali. Ako žele, naravno. Za sebe nađem. Dio po dio, kako mi već dan pokloni mogućnosti. Pokloni mi kroz ljude i situacije, a vrlo je važan i pogled u ogledalo i promatranje vlastitih emocija koje se vrlo jasno pokažu.

Nije jednostavno početi to raditi, ali kad se krene, svaki dan postane mrvicu jednostavnije.
Osvještavanje sebe je proces. Traje od kad počne pa do kraja života. Jer se uvijek nešto novo nađe. Zapravo i ne novo, već vjerojatno starije, zakukuljenije, skrivenije…

Komuniciram s ljudima. Pojave se, pa malo popričamo. Ne zamaram se puno s njima, ali čujem krik iz dubina. Vapaj. Duša im, baš kao i moja, traži svoje, a njihovo ljudsko, baš kao i moje, nalazi ove ili one razloge da ušutka taj govor duše. Ne, nije lako odustati od starih uvjerenja i obrazaca. Zaista nije. Ako je prisutan negativni ego, a najčešće i jest, bitka za sebe može i mora donijeti mnoge žrtve.

Nismo osvijestili sebe i grčevito se držimo onoga što mislimo da jesmo. Držimo se za izvanjske stvari i ne želimo ih izgubiti, jer ne želimo izgubiti svoj nametnuti identitet. Bojimo se da gubitkom tog izvanjskog identiteta neće ostati ništa od nas.

Držimo se prošlosti, svog imena, zvanja, materijalnih, opipljivih stvari, pokušavamo impresionirati druge ljude i tražimo potvrdu. Želimo imati svoje pobornike, hranitelje našeg negativnog ega, sljedbenike, zaštitnike, sluge i gospodare i ostale figure koje će nas podržati.

Sve je to laž ovog svijeta. Ljudi nam trebaju. Da, trebaju nam, jer smo svi stanice jednog velikog organizma i ne možemo biti pustinjaci. Trebamo se družiti, komunicirati,  podržavati jedni druge. Ali ne jedan drugoga određivati, vezivati bolesnim vezama i održavati živim.

Život je u nama. Tu je izvor energije, zdravlja, života. Nije u drugima.
Možemo imati bezgranično ljubavi, radosti i mira u sebi, stvarati sve to neprestano kao perpetuum mobile i širiti oko sebe, predavati oko sebe. Oni koji to žele, kojima je potrebna podrška ili uvid u same sebe, osjetit će i prepoznati. Isto tako i oni koji su sve to pronašli u sebi.

U današnje, „podijeljeno“ vrijeme, kad su sve veće razlike među ljudima, na sve moguće načine, u materijalnom, duhovnom, zdravstvenom, emocionalnom i tko zna kojem još području, jasno se vidi tko pripada onima što stoje u sadašnjosti, a tko pripada prošlosti ili budućnosti. Jasno se vide pipci iz ljudskog bića, koji se pružaju kroz vrijeme.
Mi smo stvorili to vrijeme, prošlo i buduće, negirajući ovo sada.

Mi smo cjeloviti jedino u ovom trenutku. Cjeloviti smo kad postojimo – svoji, bez da nam netko daje potvrdu. Cjeloviti smo kad sami sebe određujemo i sagledavamo. Prihvaćamo.
Cjeloviti smo kad nam je svako ljudsko biće, koje nam bude prisutno, dobrodošlo. Kad nam ga duša s radošću pozdravi i raduje mu se. Ma kakvo ono bilo. Kad shvatimo da nam je to ljudsko biće došlo predati neku informaciju. O nama. Ne o njemu. O nama.

Savršen je ovaj život… Život govori. Ponavlja i bezbroj puta, sve dok ga stvarno ne čujemo. I uvijek je onako kako treba biti. Čak i sada, kada svijetom vlada kaos. Tko se sada nađe i vidi ovaj kaos kao potreban za preslagivanje stvari na svoja prava mjesta, njegov život postaje svrsishodan i smislen, unatoč svom ovom vidljivom besmislu.

Nije vrijeme da izabiremo kalupe u koje ćemo se ugurati i samo čekati smrt, tako ograničeni.
Bila sam u jednom takvom kalupu. I umirala u njemu. Ovisila o tuđim raspoloženjima, pažnjama, potvrdama, riječima i postupcima. Kao da me i nije bilo. Tek sam izišla iz tog kalupa. Proživljeni „pakao“ je najbolje što se moglo dogoditi u mojoj nutrini. Jer to uopće nije pakao, već vatra koja čisti nakupljeno smeće. Čisti područja umrlog, nategnutog, nametnutog, krivog, lošeg, nepotrebnog, ovisnog, zavisnog, uplašenog, nesigurnog, poljuljanog, sveg onog što nije od naše osnovne građe: prave ljudskosti u kojoj se duša raduje.

Prihvatiti emocije od kojih se loše osjećamo, prigrliti sebe u trenucima samoće, voljeti bolna i bolesna mjesta u sebi i na sebi, znači ići putem ozdravljenja. Tada i samo tada, ovisimo o sebi i ni o kome drugome. Tada i samo tada sebi donosimo ono što nam je potrebno. Stvaramo sebe u ovom trenutku i počinjemo shvaćati vlastitu moć sami za sebe. Za Stvaranje samo.

Radim „prizeman“ posao, materijalnog imam onoliko koliko mi u ovom trenutku treba. Imam duše s kojima sam u odnosu apsolutne i čiste ljubavi. Uživam u svojoj samoći koja je kao dar s Neba. Uživam u prisutnosti ljudskih bića koja me posjećuju. Uživam u svakom zalogaju i gutljaju. Uživam u svojoj djeci koja su ovdje sa svrhom i razlogom. Ne osuđujem „prodornike“ u svoju osobnu sferu. I oni su tu sa svrhom i razlogom. Ne vapim više ni za kime, ma koja imena nosili.

Tu smo svi. Kao osuđeni na Život. Ali to je blagoslov, ma kako izgledao. Prigrlimo ga samo. U Radosti. U Ljubavi. I sve je dobro.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp