Ova pandemija razotkrila je mračnu stranu svijeta


Vrijeme je da pogledamo ispod površine. Situacija s koronom i pandemijom samo je površina, a gledamo li ispod površine, mogli bismo reći kako je ova pandemija razotkrila mračnu stranu ovog svijeta i mnoge stvari od kojih smo ranije odvraćali poglede i nesvjesno bježali od njih jer nije jednostavno suočiti se sa svojom sjenom, iliti mračnom stranom svakog od nas, ni osobnom ni kolektivnom.

Multigeneracijska trauma je ono što nesvjesno upravlja našim životima stoljećima, a znanost je to dokazala, iako u tu znanost ne gledamo jer znanost kojoj vjerujemo je samo ona koja uspješno rješava isključivo simptome svih psihosomatskih bolesti koje su postale naša realnost. Zašto do tih bolesti uopće dolazi, znaju oni koji podižu razinu naše svijesti i ne prepuštaju fatalno i nesvjesno “sudbini”, već za života spoznaju da on ima višu svrhu, a da bolesti dođu, baš kao i svi okidači za života, samo kao “wake up call” (poziv na buđenje) – da nas vrate k sebi.

Koliko bezglavo jurimo, ni sami ne znamo za čime, a našim stanicama umjesto serotonina, oksitocina i dopamina upravljaju kortizol i adrenalin u nedopustivim količinama, zna i moja teta u dućanu, prodavačica u shopping centru, a bome i teta na kiosku. Sve one jednako uzvraćaju osmijeh na moj, koji im svaki puta uputim, ali i sve jednako prepoznaju i duboku tugu koja ne može sakriti činjenicu i realnost kako danas živimo mi i kako žive naša djeca. Programirano nije dovoljno reći.

Potiskujemo ili postajemo preplavljeni emocijama, ne pitajući se uopće otkuda i zašto one, jer o emocijama, iako nas marketing na njih okida, ne znamo ništa i bez svjesnosti smo da upravo one upravljaju nama kao posljedica rada egoističnog uma koji odavno kreira našu stvarnost.

Možemo ići i dublje, ali sasvim je dovoljno jer smo kao civilizacija dovoljno nesvjesni i zato smo tu gdje jesmo. No, krenimo dalje. Bez osuda, još danas s dubokim suosjećanjem i iskrom radosti koja će vjerujem mnoge vratiti na pravi put. Jer, ako okrenemo perspektivu – ovo vrijeme može nam biti blagoslov. Ako smo spremni osjetiti golemi strah i pogledati mu u oči, jer healing tome služi, ovo nas vrijeme može vratiti na put ljubavi koja je oduvijek bila pokretač života. Ovdje mislim na onu ljubav koju ne osjećamo tijelom. Iako sam cijeli život  za one u programu bila “čudakinja”, nisam odustala čak i kad sam sama u njemu zapela.

Tako “odozgo” vođena, a zapravo samo povezana sa svojim Pravim Ja ili svojom Esencijom, vjerovala sam da ću zajednici doprinijeti s mudrostima s kojima sam došla na ovaj svijet i jesam, doprinijela sam, ali onda sam i sama zapela u “programu”, i o mom povratku sebi danas otvoreno pišem. Zapela sam samo zato da bi danas bila na tom istom mjestu s drugim razinama svijesti kojima je moja duša težila s višim ciljem otkrivanja svega što danas još mnogi ne vide, ne čuju ili ne osjećaju. Emocionalna trauma, između ostalog, odvojila nas je još u djetinjstvu od autentičnosti, odvojila nas je i od tijela te smo tako nastavili živjeti vođeni umom i željni znanja, iako svjesni da istina dolazi na razini srca, a to nas je, ako ćemo iz duhovnosti – učio Isus, ali i iz književnosti – Mali Princ koji je oduvijek znao da se samo srcem dobro vidi.

Tek kad podignemo razine naše svijesti i vratimo se k sebi, lišeni ili dovoljno samo svjesni identiteta (ega), tek tada možemo oslobođeno živjeti svoj život, svjesni i iscijeljeni od multigeneracijske traume koja nas je nesvjesno odvojila od braće i sestara, koja nas je odvela u bolesti, koja nas je udaljila od nas samih i onoga što mi uistinu jesmo.

Mnogo toga naučila sam od predivnog čovjeka, dr. Maté Gabora, čije osobno iskustvo danas inspirira nove generacije terapeuta i healera čiji je jedini cilj naš povratak sebi. Zahvalna sam mu za svaki korak koji me vraćao meni samoj i potvrdio mi da čudakinja koja se u meni borila za autentičnost danas ne treba ništa više od prepuštanja i duboke vjere u sebe samu i proces iscjeljenja.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp