Kako doživljavamo većinu vodećih medija dok slušamo njihova izvješća? Djeluju li nam vjerodostojno? Ili imamo osjećaj da nam svi oni govore jedno te isto, ponavljajući jedne te iste rečenice kao papagaji? Ne čini li vam se da su te rečenice već unaprijed od nekoga dobili i da ih jednostavno moraju izreći, jer bi u protivnom mogli dobiti otkaze?

Ovaj vrlo ilustrativan video najbolje progovara o diktatu sustava kojem podliježu vodeći mediji i njihovu orkestriranom pristupu prema svima nama kao svojoj publici. Gledajući voditelje raznih američkih tv postaja i slušajući ih kako svi izgovaraju identične rečenične nizove, čovjek shvati ono što već zna – da su današnji mediji samo pozornice za lutkarsku predstavu čiji je režiser u sjeni iz koje vuče konce i diktira im što moraju govoriti i pisati.

Voditelji u ovom kratkom videu uistinu djeluju kao lutke na koncu koje režiser povlači i sve te lutke primorane su govoriti jedno te isto, osim što voditelji svake postaje izgovaraju ime svoje postaje, kao što svaki od njih izgovara drugi grad iz kojeg je neka tv postaja i to je jedino što se mijenja, sve ostalo je izrečeno po diktatu sustava kao vrhovnog naredbodavca.

Ništa drugačije nije niti kod nas. Sve više ljudi toga je danas svjesno. Sve je više ljudi koji ne žele biti isprogramirani jer imaju neku svoju viziju, a svima ostalima koji iz nekog razloga nemaju neku svoju viziju stvarnosti, preostaje televizija sa svojim programima „uravnotežene stvarnosti“ koja je, usput budi rečeno, sve samo ne uravnotežena.

Od velikih će medijskih kuća za proizvodnju vijesti po diktatu moćnika ljudi bez vizije dobiti stroge upute za promišljanje o vremenu u kojem živimo, za ponašanje u tom vremenu i doživljaj tog istog vremena. Te su upute jedne jedine i one prave, reći će nam plaćenici. Sve ostalo je sumnjive i upitne vrijednosti, sve drugo nije, ne može i ne smije biti istina. Tako govore oni koji su plaćeni da tako govore. Tako govore pobornici „uravnoteženog novinarstva“ nasuprot onom „neodgovornom“ (čitaj: neposlušnom i nepokorivom) novinarstvu.

No, što ako sve to što službeni djelitelji informacija smatraju neistinom može i smije biti istina? I, što ako to i jest istina? I, ono najvažnije pitanje – što ako nam upravo ti vlasnici službenih informacija cijelo vrijeme lažu? Njihovi su blesimetri puni propisanih istina. No, što ako su te propisane istine zapravo isfabricirane, što ako su to laži upakirane u celofan istine?

Evo što nam govori orkestar američkih televizijskih voditelja:

„Naša najveća odgovornost je da služimo našoj vrijednoj zajednici. Izuzetno smo ponosni na kvalitetu uravnoteženog novinarstva u proizvodnji naše televizijske kuće.

No, zabrinuti smo zbog rastućeg trenda neodgovornog jednostranog izvještavanja koje se širi kao zaraza našom zemljom.

Dijeljenje pristranih i lažnih vijesti postalo je previše učestalo na društvenim mrežama. Što je još alarmantnije, neki medijski portali objavljuju iste lažne vijesti prije nego što su provjerili činjenice.

Nažalost, neki članovi zajednice koriste platforme za nametanje svojih osobnih predrasuda i planova kako bi upravljali javnim mnijenjem, a to je izuzetno opasno za našu demokraciju.“

Kada govorimo o stranačkim političkim interesima, stranačko političko mišljenje dijeli se pristrano, a ovo je školski primjer naručene pristranosti.

Možemo vidjeti poznate voditelje s više postaja kako ponavljaju jedno te isto – kako naporno rade na traženju istine i kako teže tome da budu pravedni, uravnoteženi (teže uravnoteženom novinarstvu) te kako žele iznositi jedino činjenice.

Gledano pojedinačno, Sinclairovi uvodnici nemaju veliki utjecaj, ali kada je Timothy Burke, urednik videa u Tampi (Florida) svojedobno prikupio 44 verzije predmetnog uvodnika s 44 lokalna tržišta vijesti i stavio ih jednog uz drugog, pružajući Amerikancima prigodu da ih reproduciraju riječ po riječ i slušaju isponova jednu te istu rečenicu: „Ovo je iznimno opasno za našu demokraciju“, učinak je bio zastrašujući, gotovo orwellovski.

Prilično užasno, otprilike minutu i pol poznati voditelji osuđuju „pristrane platforme koje guraju lažne vijesti i ugrožavaju našu demokraciju“.

Prvih nekoliko sekundi gledati i slušati te voditelje kako ponavljaju jedno te isto zapravo je pomalo smiješno, a onda se nekako okreneš onome što govore i postaje sve užasnije i djeluje zastrašujuće. No, možda pomogne ljudima razumjeti politiku.

Kada su saznali da grupa za emitiranje Sinclair-a manipulira sadržajem vijesti, reakcija mnogih Amerikanaca bila je u najmanju ruku – šok, jer nisu dovoljno znali o njima. Za razliku od Fox newsa, CNN-a i MSNBC-a Sinclair ne posjeduje nacionalnu informativnu mrežu, tako da marka nije bila toliko poznata, ali oni zato posjeduju 173 lokalne tv postaje koje pokrivaju 40% američkih kućanstava i budući da su ti kanali povezani s nacionalnim radiodifuznim brandovima ABC, NBC i CBS, oni prikazuju te logotipe umjesto svojih matičnih kompanija.

Običaj je bio da je Sinclair iz sjedišta tvrtke u Marylandu slao uvodnike koje su njihovi kanali bili obvezni emitirati. „Moj cilj sa svakim segmentom je reći vam činjenice koje možda niste znali.“ Obično u takozvanim ‘must runs’-ima (prilozima koji se moraju emitirati) prednjači izvršni direktor Sinclair-a Boris Epstein, a on je radio u izbornom timu Donalda Trumpa.

No, u ovom slučaju kompanija je promijenila formulu i odlučila svoje poruke poslati putem poznatih i u javnosti omiljenih voditelja lokalnih tv postaja. Na njima je bio zadatak da isporuče poruku umjesto njih. Postavlja se pitanje – je li pametnije kupiti jedan veliki kabelski tv kanal ili jedan veliki kanal za emitiranje, ili, pak biti još pametniji i povezati se s lokalnim tv postajama diljem države i staviti svoju poruku u usta stotine poznatih lokalnih tv voditelja koji su u nekim slučajevima već dugi niz godina u tom poslu i ljudi ih vole i vjeruju im – nije li to puno bolja strategija?

Puno se toga može iščitati iz ovih riječi koje se naglašavaju u naručenom uvodniku koji je ovdje prikazan. Naglasak je na riječi ‘zajednica’. Zajednica je, dakle, iznad svega. Zajednica – u ovom slučaju kao kolektivni um koji nam ne dozvoljava ljudima korištenje vlastitog mozga u promišljanju svijeta. Pretpostavlja se da svatko tko se osjeća kotačićem te poslušne zajednice biva nagrađen na ovaj ili onaj način, a svatko drugi tko ima viziju drugačijeg svijeta od svijeta kodirane zajednice – biva prokazan i prozvan neodgovornim, a informacije koje ne dolaze iz kodiranog dućana za proizvodnju informacija bivaju proglašene netočnima, lažnima ili jednostavno dezinformacijama. To nam je svima jako dobro poznato, zar ne?

Teži se, dakle, uravnoteženom novinarstvu (čitaj – onom koje je usklađeno s glavnom, propisanom strujom mišljenja). Svaki drugi oblik novinarstva bit će prozvan anomalijom. Uravnoteženi (čitaj: ukalupljeni) žele da svi mi dođemo na njihova vrata, da na njih pokucamo i kažemo: „Dobar dan, došli smo po nove informacije.“

Članovi papagajskog zbora poslušnih medijskih uhljeba sebi prišivaju etiketu odgovornosti, dok svi oni koji nisu dio tog zbora bivaju prozvani neodgovornima u svom pristupu informiranju kao takvom. Tko je u cijeloj toj priči pristran, kada već govorimo o pristranosti – onaj koji je plaćen da govori ono što mu je sustav naredio, ili netko tko razmišlja svojom glavom? I, tko se tu bavi jednostranim informiranjem – netko tko to čini po nečijem diktatu – ili netko tko pokušava doći do istine alternativnim putevima?

Službeni orkestar za informiranje misli kako jedino njegovi poslušni članovi imaju pravo informirati javnost o nečemu. No, nitko ne može imati monopol na informacije. Informacije nisu ničije vlasništvo. A, istina je uvijek upravo ondje gdje će oni koji misle da imaju monopol na informacije reći da je nema. Istinu ne može nitko ugušiti. Ona će uvijek pronaći način da nam se ukaže i ispliva na površinu. Zato je zatiranje istine uzaludan posao i svi koji se time bave  neka unaprijed odustanu od toga.

Ralph Waldo Emerson lijepo je rekao: „Svaka spaljena knjiga prosvjetljuje svijet.“ Oni koji su tu knjigu spalili misle kako su učinili da nestane, a ona je tek tada počela još jače postojati.