Evo zašto trebamo ugasiti TV


Kako doživljavamo većinu vodećih medija dok slušamo njihova izvješća? Djeluju li nam vjerodostojno? Ili imamo osjećaj da nam svi oni govore jedno te isto, ponavljajući jedne te iste rečenice kao papagaji? Ne čini li vam se da su te rečenice već unaprijed od nekoga dobili i da ih jednostavno moraju izreći, jer bi u protivnom mogli dobiti otkaze?

Ovaj vrlo ilustrativan video najbolje progovara o diktatu sustava kojem podliježu vodeći mediji i njihovu orkestriranom pristupu prema svima nama kao svojoj publici. Gledajući voditelje raznih američkih tv postaja i slušajući ih kako svi izgovaraju identične rečenične nizove, čovjek shvati ono što već zna – da su današnji mediji samo pozornice za lutkarsku predstavu čiji je režiser u sjeni iz koje vuče konce i diktira im što moraju govoriti i pisati.

Voditelji u ovom kratkom videu uistinu djeluju kao lutke na koncu koje režiser povlači i sve te lutke primorane su govoriti jedno te isto, osim što voditelji svake postaje izgovaraju ime svoje postaje, kao što svaki od njih izgovara drugi grad iz kojeg je neka tv postaja i to je jedino što se mijenja, sve ostalo je izrečeno po diktatu sustava kao vrhovnog naredbodavca.

Ništa drugačije nije niti kod nas. Sve više ljudi toga je danas svjesno. Sve je više ljudi koji ne žele biti isprogramirani jer imaju neku svoju viziju, a svima ostalima koji iz nekog razloga nemaju neku svoju viziju stvarnosti, preostaje televizija sa svojim programima „uravnotežene stvarnosti“ koja je, usput budi rečeno, sve samo ne uravnotežena.

Od velikih će medijskih kuća za proizvodnju vijesti po diktatu moćnika ljudi bez vizije dobiti stroge upute za promišljanje o vremenu u kojem živimo, za ponašanje u tom vremenu i doživljaj tog istog vremena. Te su upute jedne jedine i one prave, reći će nam plaćenici. Sve ostalo je sumnjive i upitne vrijednosti, sve drugo nije, ne može i ne smije biti istina. Tako govore oni koji su plaćeni da tako govore. Tako govore pobornici „uravnoteženog novinarstva“ nasuprot onom „neodgovornom“ (čitaj: neposlušnom i nepokorivom) novinarstvu.

No, što ako sve to što službeni djelitelji informacija smatraju neistinom može i smije biti istina? I, što ako to i jest istina? I, ono najvažnije pitanje – što ako nam upravo ti vlasnici službenih informacija cijelo vrijeme lažu? Njihovi su blesimetri puni propisanih istina. No, što ako su te propisane istine zapravo isfabricirane, što ako su to laži upakirane u celofan istine?

Evo što nam govori orkestar američkih televizijskih voditelja:

„Naša najveća odgovornost je da služimo našoj vrijednoj zajednici. Izuzetno smo ponosni na kvalitetu uravnoteženog novinarstva u proizvodnji naše televizijske kuće.

No, zabrinuti smo zbog rastućeg trenda neodgovornog jednostranog izvještavanja koje se širi kao zaraza našom zemljom.

Dijeljenje pristranih i lažnih vijesti postalo je previše učestalo na društvenim mrežama. Što je još alarmantnije, neki medijski portali objavljuju iste lažne vijesti prije nego što su provjerili činjenice.

Nažalost, neki članovi zajednice koriste platforme za nametanje svojih osobnih predrasuda i planova kako bi upravljali javnim mnijenjem, a to je izuzetno opasno za našu demokraciju.“

Puno se toga može iščitati iz ovih riječi. Naglasak je na riječ ‘zajednica’. Zajednica je, dakle, iznad svega. Zajednica – u ovom slučaju kao kolektivni um koji nam ne dozvoljava korištenje vlastitog mozga u promišljanju svijeta. Pretpostavlja se da svatko tko se osjeća kotačićem te poslušne zajednice biva nagrađen na ovaj ili onaj način, a svatko drugi tko ima viziju drugačijeg svijeta od svijeta kodirane zajednice – biva prokazan i prozvan neodgovornim, a informacije koje ne dolaze iz kodiranog dućana za proizvodnju informacija bivaju proglašene netočnim, lažnim ili jednostavno dezinformacijama.

Teži se, dakle, uravnoteženom novinarstvu (čitaj – onom koje je usklađeno s glavnom, propisanom strujom mišljenja). Svaki drugi oblik novinarstva bit će prozvan anomalijom. Uravnoteženi (čitaj: ukalupljeni) žele da svi mi dođemo na njihova vrata, da na njih pokucamo i kažemo: „Dobar dan, došli smo po nove informacije.“

Članovi papagajskog zbora poslušnih medijskih uhljeba sebi prišivaju etiketu odgovornosti, dok svi oni koji nisu dio tog zbora bivaju prozvani neodgovornima u svom pristupu informiranju kao takvom. Tko je u cijeloj toj priči pristran, kada već govorimo o pristranosti – onaj koji je plaćen da govori ono što mu je sustav naredio, ili netko tko razmišlja svojom glavom? I, tko se tu bavi jednostranim informiranjem – netko tko to čini po nečijem diktatu – ili netko tko pokušava doći do istine alternativnim putevima?

Službeni orkestar za informiranje misli kako jedino njegovi poslušni članovi imaju pravo informirati javnost o nečemu. No, nitko ne može imati monopol na informacije. Informacije nisu ničije vlasništvo. A, istina je uvijek upravo ondje gdje će oni koji misle da imaju monopol na informacije reći da je nema. Istinu ne može nitko ugušiti. Ona će uvijek pronaći način da nam se ukaže.

Ralph Waldo Emerson lijepo je rekao: „Svaka spaljena knjiga prosvjetljuje svijet.“ Oni koji su tu knjigu spalili misle kako su učinili da nestane, a ona je tek tada počela još jače postojati.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp