Sva kreacija počinje iz jedne točke. Čini se kao da u svakoj točki univerzuma postoji beskrajna napetost koja jedva čeka da je se aktivira. A onda, nekim neobjašnjivim čudom ona izvlači silnu energiju iz svog nevidljivog središta i kreacija se počinje slobodno širiti u formu. Tako, iz sjemenke naraste stablo, iz Ništa naraste svemir.
Da bi to bilo moguće mora postojati nevjerojatna privlačnost, neka neizreciva žudnja da svijest putuje u prostor i izražava svoju čudesnu prirodu voljenja. Svi jako dobro poznajemo tu silu, ona nas pogoni, vuče, tjera da radimo nevjerojatne stvari i za nju ginemo. Ljubav je tako Stvoritelj cjelokupne stvarnosti, svojim strunama ona sve prisvaja i goni, a jedini joj je neprijatelj otpor.Ljubav dakle, počinje iz središta, iz nevidljivog Izvora. Svatko od nas ima takav centar koji se napaja iz beskonačnosti i jedina mu je zadaća da raste. Jasan je tok toga rasta: on je divan, nepokolebljiv i neometen dok smo bebe, pa počinje usporavati dok odrastamo, da bi jako usporio u zreloj dobi. A onda zbunjeni teturamo svijetom, tražimo Izvore negdje drugdje, ovamo, onamo, gore, dolje… Nabrijani čežnjom vrebamo ljubav u pričama, u bajkama iz djetinjstva, sjećanjima iz mladosti, dok ona gladuje skrivena, tiha i beskrajno strpljiva duboko u nama.
Sve je dakle Ljubav, a njezina raznolikost je u interpretaciji promatrača. Ona se manifestira na bezbroj načina, a kad uklonimo prosuđivanje ostaje samo voljenje. Ostaje esencija života. Ostaje Kreacija.
Tako možemo reći da su agresija, zloba i pakost zapravo zaustavljena ljubav, kruta poput ohlađene lave, potisnuta strahom, zgrčena i zatrpana. Melankolija, depresija i tuga, močvarna su područja svijesti. U njima Ljubav stagnira, ona je pobjegla iza ugla pažnje. Zato bi misija svakog čovjeka na planetu trebala biti da uklanja sve ono što prosuđuje Ljubav, što je stavlja u ladice, zastave, skulpture i slike.
Mi svi volimo ubrati svježe cvijeće, volimo sveže voće i povrće, svjež zrak. Život stoga treba stalno osvježavati ljubavlju, svaki dan! Jer čovjeka ubija rutina. Osjećaji usamljenosti i patnje su ništa drugo doli ustaljena energija, nevoljena i obeshrabrena. A nju razbijamo ljubavlju prema sebi, osvještavanjem svoje najviše božanske prirode. Ljubav će unijeti svježu energiju, svježu svijest, otvorene oči. Unijet će smisao i ravnotežu.
Ljubav u odnosima počinje u iznutra, u nama samima, jer je tu središte našeg univerzuma i svih ljudi i stvari njemu. Kada ste ispunjeni njome onda možete unijeti svoje vlastito obilje u taj odnos. Ako uđete u njega siromašni, vaša vječna glad razoriti će svako bogatstvo, a očekivanja će ga potpuno iscrpiti.
Stoga, stalno radite na razbijanju svoje rutine, tragajte za svježim mirisima i zanesenošću koje ćete ponuditi partneru i tako izvršiti razmjenu. Jer da biste aktivirali onu točku s početka teksta, iz koje sve nastaje, morate je vabiti. Budite okidač svoje ljubavi, a onda je njegujte, neka raste i neka vabi ljubav drugih ljudi oko vas i potom u njima raste.
To je istinsko bogatstvo, tako raj izgleda: sjajne blistave lopte čiste Ljubavi koje hodaju planetom i potenciraju beskrajno stvaranje, iznova i iznova.
