Eric Clapton – Nakon druge doze AstraZenece, ruka i noga su mi bile paralizirane


Eric Clapton (76), poznati britanski blues rock glazbenik (gitarist) i kantautor čiji album Unplugged iz 1992. godine je bio najprodavanije live izdanje ikada, s više od 25 milijuna prodanih primjeraka, jedini je umjetnik koji je tri puta uveden u Rock and Roll Hall of Fame. U tijeku pandemije, ovaj se glazbenik istaknuo kao jedan od rijetko hrabrih ljudi iz svijeta show business-a koji su otvoreno ustali protiv diskriminirajućih restrikcija, Covid potvrda i obveznog cijepljenja.

Vođen svojim stavovima koje su potaknuli zdravstveni problemi nakon cijepljenja, podijelio je svojedobno s javnošću svoja iskustva s cjepivom protiv Covid-a-19. Naime, njegov se život nakon cijepljenja posve promijenio, kao i njegovi odnosi s ljudima s kojima je prije surađivao i družio se. S mnogima se od njih i posvađao te je postao veliki borac protiv, kako je rekao u pjesmi – „policijske države“.

Odlučio se na cijepljenje, najviše zbog svoje djece, ali kasnije kada su mu nakon druge doze ruke i noge bile utrnule, zažalio je zbog toga što se cijepio i zatražio svoga doktora da mu izda potvrdu o alergiji na cjepivo, kojom će spriječiti daljnje docjepljivanje. Posebno je ogorčen zbog društvenih podjela koje njegovu publiku i društvo u cjelini dijeli na cijepljene i necijepljene, pa otvoreno kritizira postupke vlade.

Časopis Rolling Stone je izvijestio kako se Eric Clapton cijepio prvom dozom cjepiva Astra Zeneca, u veljači prošle godine. Nakon prve doze imao je ozbiljne nuspojave koje su trajale deset dana, a šest tjedana nakon prve doze, primio je i drugu dozu cjepiva nakon koje je, kako kaže, doživio paralizu ruke i noge te se prepao da nikada više neće moći svirati gitaru koja je njegova velika ljubav.  „Strahovao sam da više nikada neću svirati gitaru“, rekao je tada. Nakon druge doze katastrofalne nuspojave trajale su oko dva tjedna.

Od Claptonovog lošeg iskustva s cjepivom, sve se u njegovu životu stubokom promijenilo, kao i njegovi stavovi po pitanju cijepljenja i restrikcija koje se uvode u društvo. Postao je žestoki protivnik obveznog cijepljenja, a Covid potvrde na koncertima otvoreno naziva diskriminacijom. U svojim kritikama, ogorčenju i razočaranju koje osjeća, ne štedi ni vladu, ni znanost, ni medije, smatrajući ih jednako odgovornima zbog društvene segregacije i diskriminacije.

S pojedinim kolegama koje ne dijele njegove stavove Eric Clapton prestao je kontaktirati. Prestao je pratiti mainstream medije kako bi se mentalno rasteretio, okrenuvši se isključivo alternativnim medijima koji su mu, kako kaže, potpuno otvorili oči. Toliko ga smetaju i ljute brojna ograničenja u slobodi kretanja, da je i sam razmišljao o napuštanju Velike Britanije. No, do toga još nije došlo.

Clapton je do sada uvijek bio apolitičan umjetnik, ali ova ga je situacija jednostavno izula iz cipela te je i u svojim pjesmama odlučio otvoreno iskazati svoje stavove. Sa znanjem koje sada ima, Eric Clapton vladine tvrdnje kako su cjepiva protiv covida-19 sigurna naziva običnom „propagandom“, govoreći kako mu je teško šutjeti o toj temi, s obzirom na sva saznanja do kojih je došao.

Clapton je tako nakon 56 godina karijere s Vanom Morrisonom snimio protestnu pjesmu „Stand and Deliver“ u prosincu 2020. godine boreći se i prosvjedujući putem svoje glazbe protiv ropstva koje pokušava uspostaviti „policijska država“.

„Do you wanna be a free man? Or do you wanna be a slave? Do you wanna wear these chains until you’re lying in the grave?“(Želiš li biti slobodan ili želiš biti biti rob? Želiš li nositi okove dok ne legneš u grob?), pjeva Clapton u svojoj pjesmi. U pjesmi se spominju Magna Carta, Bill of Rights i Ustav, a navodno i naziv “police state” (policijska država) zapravo blaža varijanta prvotnog naziva koji je po navodima dvojice autora najprije glasio “fascist state” (fašistička država) u stihu: „Is this a sovereign nation, or just a police state?“ (Je li ovo suverena nacija ili samo policijska država).

Clapton je, komentirajući tu svoju prosvjednu pjesmu rekao: „Moramo ustati i javno reći što mislimo jer moramo pronaći izlaz iz ovog nereda. O alternativi nije vrijedno ni razmišljati.“

Jedan od najpoznatijih blues gitarista Robert Cray navodno je ostao zatečen kada je prvi put čuo pjesmu „Stand and Deliver“. Clapton je oduvijek bio njegov glazbeni uzor koji mu je kroz godine postao i mentor i bliski prijatelj. S obzirom da je Cray Afroamerikanac rođen u Georgiji, nije mu se svidjela usporedba lockdowna s ropstvom te se odlučio javiti Claptonu putem e-maila na što mu je Clapton odgovorio kako je mislio na robove u Velikoj Britaniji davnih godina, ali to Craya nije zadovoljilo. Njih dvojica se nakon toga nisu čuli, niti su glazbeno surađivali.

Nakon te pjesme, Clapton je objavio još dvije pjesme o lockdownu te je otvoreno rekao kako je antivakser i kako će nastupati samo tamo gdje publika neće morati biti cijepljena, potaknut odlukom premijera Borisa Johnsona prema kojoj će u dvorane na koncerte i u noćne klubove moći ući samo ljudi koji imaju potvrdu o cijepljenju. Naime, Clapton je u srpnju odbio svirati koncerte na lokacijama koje su od publike tražile potvrdu o cijepljenju, tvrdeći da je to diskriminacija.

U njegovoj pjesmi „This Has Gotta Stop“ (Ovo mora prestati) (2021.) Eric Clapton progovara protiv Covid restrikcija koje uvode vlasti. „Ovo mora stati. Ne mogu više podnijeti ove gluposti. Prevršilo je mjeru.“, pjeva 76-godišnji glazbenik u refrenu pjesme. Claptonova pjesma „This Has Gotta Stop“ (Ovo mora prestati) popraćena je zanimljivim animiranim spotom koji je do sada na You Tube-u pregledan više od 2 i pol milijuna puta. Spot prikazuje ljude hipnotizirane medijima i prosvjednike s natpisima poput „Sloboda“, „Dosta je dosta“, „Stop“, „Pravda“.

Evo što je Eric Clapton ispričao o svom iskustvu nakon dvije doze cjepiva protiv Covid-a-19

„Ja sam Eric Clapton, glazbenik i ovdje sam kako bih odgovorio na neka pitanja. Trik koji su primijenili u svojoj propagandi bio je učiniti vas odgovornima za živote drugih ljudi tako da ja mogu biti označen kao ubojica, u što bi ljudi zbilja i povjerovali. To je moćno i jako pametno izvedeno. Kada su počeli razgovarati o uvođenju cjepiva, ponovno sam namirisao prijevaru, upravo zbog načina na koji je to nametnuto u fokus, tu utrku koja se pretvorila u politički i nacionalni problem i pomislio sam – evo ga, opet, isto staro sranje, ali dijagnosticiran mi je emfizem prije par godina zbog čega ja spadam u prilično ranjivu skupinu.

K tomu, imam 76 godina i ako postoji takvo što; nismo znali nikoga u susjedstvu u kojem živim, čak ni posredne poznanike, niti prijatelje od prijatelja. Bilo nas je jako malo, ali razmišljao sam o tome da bih se trebao cijepiti radi svoje djece, jer ne želim pasti mrtav ispred njih, ne želim da me izgube, ni da ja izgubim njih, sve su to prirodne ljudske reakcije. Zatim sam se prijavio i dobio obavijest da se dođem cijepiti. Izabrao sam AstraZenecu, jer je to cjepivo osmišljeno na Oxfordu. Bio sam prilično naivan, kao što sam inače u vezi takvih stvari. Također, bio sam čuo kako je to cjepivo razvijeno tradicionalnom metodologijom.

I tako sam se cijepio i dobio malu zelenu karticu, poput one za knjižnicu i pomislio sam: Sada ću je moći pokazati kada uđem u avion. Bilo je puno takvih smiješnih stvari. I unutar nekoliko sati drhtao sam poput lista. Otišao sam rano u krevet i nisam se mogao utopliti. Pitao sam se imam li temperaturu. Gorio sam i preznojavao se, a zatim mi je bilo hladno. Bio sam gotovo bez svijesti otprilike tjedan dana.

Pripremao sam se za projekt gdje sam trebao svirati akustičnu gitaru s još nekoliko glazbenika i željeli smo to snimiti. Taj tjedan me je dotukao i morao sam započeti od nule. Bio sam dobro, ali ispod očekivanoga jer me je to onesposobilo u profesionalnom smislu, što me je na smrt uplašilo jer nisam znao koliko dugo će to potrajati. Tada sam počeo ozbiljnije istraživati tematiku.

Upravo negdje u to vrijeme susreo sam jednog poznanika i razmijenili smo telefonske brojeve. Bio je na Telegramu, pa sam ga kontaktirao i rekao mi je za jedan ondašnji kanal na kojem mogu pronaći puno korisnih informacija i podrške. I tako sam se prijavio na njega. To je kanal Robina Monottija, a namijenjen je bilo kome tko ima neke nedoumice ili poput mene traži podršku. Što se mene tiče, ja sam se osjećao jako usamljeno do tog trenutka. Zapravo nisam mogao razgovarati sa svojom obitelji i sa svojom djecom, adolescentima koji su se ponašali kao da im je ispran mozak.

Mnogi su to podržavali, npr. na ranijim skupovima podrške, zapravo tada sa prvi put vidio svoju djecu da se srčano zalažu za nešto, što mi je bilo sjajno, ali osjećao sam se izopćeno i svugdje me je pratio osjećaj otuđenosti jer sam imao drukčije poglede na to. Trudio sam se držati jezik za zubima, ali usrdno sam pratio taj kanal i postajalo mi je sve jasnije da se nisam trebao cijepiti tom prvom dozom cjepiva, ali tada mi je ponuđena druga, pa sam rekao sebi: I što ako sada odustaneš? Tako sam se cijepio i tom drugom dozom i tada mi je postalo jako loše.

Unutar otprilike tjedan dana, doslovce su mi otkazale ruke. Patio sam od tzv. periferne neuropatije, što je zapravo bol uslijed oštećenja živaca, uz utrnulost ili osjećaj trnjenja i bockanja. Govore da je to progresivno i neizlječivo stanje, pa sam očekivao da će biti podnošljivo i da će se pogoršavati postupno, kako budem stario, u 80-ima, ali da će se moći uvijek smiriti ledenim oblogom i slično.

No, došlo je do iznenadnog pogoršanja na ljestvici od 10, recimo s 3 na 8 ili 9, agonije i kronične boli. Zastrašujuće je znati da ništa neće djelovati, da nema lijeka koji vam može pomoći, a najgore od svega je to što ne znate kada će početi, a kada prestati, tako da me je to najviše plašilo u medicinskom i zdravstvenom smislu općenito. I još me uvijek to plaši, jer imam dogovorene koncerte i snimanja, a nisam u stanju svirati gitaru, nisam je u stanju ni taknuti. To uopće nije zabavno. Odložim gitaru sa strane, zatim odem u krevet. Popijem tablete za spavanje jer ne mogu spavati od bolova, što nije život za poželjeti. No, sve to nije samo posljedica cjepiva, ali cjepivo mi je još jednom posve poremetilo imunološki sustav, što još uvijek traje. Zatim sam, čitajući o ljudima koji su imali nuspojave od cjepiva pronašao puno dokaza da je oštećenje imunološkog sustava jedna od nuspojava navedenih na popisu istih.

Biste li rekli da ste prethodno bili upoznati s tim rizicima?

O, Bože, ne. Nisam znao ni da postoji sustav za prijavu štetnih posljedica cjepiva (Yellow Card Report). Nisam uopće znao za to. Moj liječnik ovdje u Londonu rekao mi je, jer sam se morao cijepiti u NHS-u, da je to bio zadatak njihovog liječnika, kojeg također poznajem jako dugo, ali ni on mi nije rekao ništa. Dali su mi letak prije prvog cijepljenja kojeg nisam ni pogledao, ali nisu mi rekli ništa o mogućim nuspojavama. Oni vam doduše kažu da biste mogli osjećati laganu upalicu i da se malo odmarate, ali rekli su mi da je cjepivo sigurno. Znate, da je učinkovito i sigurno. Nazvao sam svog liječnika iz NHS-a nakon drugog cijepljenja i rekao mu kako mi je rečeno da postoji taj sustav (Yellow Card System) gdje se mogu žaliti na štetne posljedice, što mi je on i potvrdio, ali tek na moj upit. Rekao mi je da će popuniti izvješće, ali nikada ga nisam vidio. To očito ostaje kod liječnika, ali nisam znao da javnost nije bila upoznata s tim.

Nisam mogao koristiti svoje ruke otprilike tri tjedna, pa sam mislio kako sam zbilja u nevolji, i baš otprilike u to vrijeme, Robin Monotti pozvao me je da progovorim o tome. I, bilo mi je lagano pristati na to jer sam tada konačno uvidio da nisam jedini koji pati od štetnih posljedica. Znate, ne smijem dodirnuti ništa hladno ni vruće bez rukavica, stalno ih moram nositi, jer mi u protivnom ruke počnu gorjeti i to traje cijeli dan. Imam koncerte na jesen. Znam da bi mi možda mogao pomoći vitamin D, ali tu gotovo da nema pomoći, osim zbilja biti pažljiv. To je moje iskustvo nakon cijepljenja drugom dozom. Nakon toga, otišao sam prilično brzo svom liječniku i rekao mu da se ne smijem više cijepiti jer ne znam što bi mi se moglo dogoditi. Pročitao sam i čuo da vjerojatno pripremaju dopunska cjepiva na jesen.

Zatražio sam od njega potvrdu da sam alergičan i da se ne smijem cijepiti. Imam je u ruksaku. Ne znam gdje će me ovo odvesti, ali zapravo, prava poanta svega što mi se dogodilo je što sam trebao spoznati ranije; da najviše vjerujem u slobodu govora i kretanja, izbor kretanja, život, ljubav i dobrotu; i uz svu tu izloženost polarizaciji politike, medicine i znanosti, bilo mi je vrlo teško ostati neutralan jer sam vidio podcjenjivanje i prijezir s obje strane. Uhvaćen sam u žestoku unakrsnu vatru, a zapravo se ne osjećam dovoljno obrazovanim da bih znao dovoljno o bilo kojem od tih područja, pa danas govorim u ime ljudi poput mene koji su možda zbunjeni i trebaju čuti kako netko govori o tome s ljudskog gledišta bez osude.

Kada imam koncert, moram znati, npr., sviram li publici koja me podržava ili osuđuje. Ne mogu svirati samo onima s Covid putovnicama kao potvrdama o cijepljenju ili samo onima koji su protiv cijepljenja. Treba postojati način za okupljanje ljudi, da se ljudi spoje i druže. Vjerujem da glazba to može, ali na duge staze, što je možda i dobro jer vjerujem da još uvijek imamo vremena za udruživanje. I ja bih volio biti neustrašiv, ali nisam. Zapravo sam podlegao tjeskobnom sindromu, i to ozbiljno, ali ne toliko kao prije možda dva ili tri tjedna, kada sam pobožno pratio vijesti u 6 i u 10 sati i Talk Radio i nastojao pronaći nekoga tko govori jezikom s kojim se mogu poistovjetiti, ali sada sam prestao gledati televiziju.

Ima jedan meme, gdje novinar pita dvojicu kvekera, pitajući ih – kako to da nitko iz njihove zajednice nije obolio od Covid-a, a oni mu odgovaraju: Jer mi ne gledamo televiziju. Čovječe, to je tako istinito. Ta bolest je sada toliko ukorijenjena u našu svijest da smo postali slabići. Glede slobode govora, slobode kretanja, slobode izbora, npr. oko cjepiva, ako ih dokinete, što proživljavamo? Što je suprotno tome? Prisila, i upravo je to ono što me najviše uznemirava u svemu tome. Pitao sam svog prijatelja koji mi je i liječnik, misli li on da će ova cjepiva ikada postati obvezna, na što mi je on odgovorio: „To je smiješno. Smiješno! Nikada to ne bi mogli uvesti.“

Pa, imam čudan osjećaj. Malo po malo, tu je. Posebno me je dotuklo kada sam vidio kako poznate osobe iz etničkih manjina ciljaju na osjećaj krivnje u svojim vlastitim zajednicama. To mi je slomilo srce. To me je toliko razljutilo. Imam puno prijatelja u tom dijelu svijeta i vidjeti kako vrebaju na njih na takav način, iskorak je u sadizam. Vidjeti u autobusima one fotografije ljudi s maskama i poruku: „Ne dopusti da njihova žrtva bude uzaludna.“ To je loše, to je loše i vrlo mračno, vrlo mračno. To je zapravo viktimizacija. Stalno čitam „1984.“ (George Orwell), od samog početka svega ovoga i na jednom mjestu Orwell govori o tome kako postići potpunu kontrolu nad ljudima. Ne strahom, nego patnjom. Tako postižete potpunu kontrolu nad ljudima, do čega smo i došli. No, ovo je psihološka patnja, ali to je zapravo isto. Prolazim je i sam.

Kada vas uhvate u zamku, možete li slušati svoje srce ili se pitate je li to suprotno narativu? Smijem li o tome kako se osjećam razgovarati sa svojom obitelji?  Čovječe, postoji li veća ugroza od toga? Tražili su me da održim jedan privatni koncert na Karibima nakon duge pauze od sviranja. Nisam bio dobro, oporavljao sam se od druge doze cjepiva. Morao sam popuniti vladin upitnik jer sam počeo ponovo raditi. I dok sam to popunjavao, imao sam telefon, a moj asistent mi je pomagao na prijenosnom računalu, na telefonu mi se pojavila aplikacija Digi ID. Pomislio sam: Koji k….? Ne smiju to činiti. Ne smiju me prisiljavati skinuti tu vladinu aplikaciju i izbrisao sam je, ali tada sam pomislio – ovdje to mora prestati. Znam da to govori i Van, da ovo mora prestati i slažem se s tim, ali, upitajmo se – odakle ovo dolazi?  Zašto više ljudi ne istupa u javnost? Boje se. Čega? Osvete.“

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp