Hrvatsko Proljeće


Ni s jednom društvenom grupacijom obračun nije bio tako žestok i protkan logikom da ideološkog neprijatelja treba potpuno onemogućiti kao s novinarima. Na crnoj listi bit će 170 novinara i publicista. Nitko od progonjenih proljećara nije prihvatio suradnju s režimom represije niti je tražio milost od njega. Hrvatsko proljeće pokazalo je da se sloboda medija ne stječe olako.

Činjenica je da su tisak, radio i televizija u Hrvatskoj u vrijeme prije i za Hrvatskog proljeća postali snažne poluge obnove nacionalnih osjećaja. Svojom su aktivnošću svakako dali ozbiljan pečat i na taj način širili u narodu nacionalnu svijest. Čuvali su od zaborava hrvatski jezik i kulturu te britkim i jasnim stavovima ukazivali na neravnopravan položaj Hrvatske. Tijekom Hrvatskog proljeća upravo su se mediji često našli na prvoj crti kada je bilo u pitanju propagiranje reformskih trendova ili na udaru kada su u pitanju bile posljedice osude proljećara u Karađorđevu.

Hrvatsko novinstvo do maksimuma je iskoristilo povoljnije unutarnje političke okolnosti. Stvorena je u Hrvatskoj velika medijska snaga. Prednjačila je kuća Vjesnik i Radiotelevizija Zagreb, a slijedile su ih novinske kuće oko dnevnika Slobodna DalmacijaNovi listGlas Istre i Glas Slavonije. Teme koje su se pokrenule bile su i revalorizacija hrvatske povijesti, problem nagloga pada nataliteta u Hrvatskoj, zabrinutosti zbog odlaska stotina tisuća hrvatskih radnika na rad u inozemstvo, zapostavljenosti hrvatske politike i gospodarstva unutar Jugoslavije, kao i pitanje broja žrtava Drugoga svjetskog rata.

Zapostavljena uloga medija

Spomenuo bih samo da je 2002. u Novinarskom domu organiziran zanimljiv okrugli stol s temom Mediji i politika 1971. Sudionici razgovora bili su pripadnici različitih političkih opcija, stavova i pripadnosti, ali je tenor ipak bio na važnoj ulozi medija, posebno nekih, u stvaranju ozračja Hrvatskog proljeća. U nekoliko točaka slobodan sam ponuditi teze o ulozi medija kako bi se dobila ponešto jasnija (i istinitija) slika o djelovanju novinara u tim burnim vremenima.

U pokušajima da se iznese istina o Hrvatskom proljeću i 1971. uloga je medija zapostavljena. U najnovijim raspravama ističu se, uglavnom, tri stožera: reformisti unutar SK (okupljeni oko Mike i Savke), sindikat (Jure Sarić i Marko Veselica) i Matica hrvatska odnosno Hrvatski tjednik (okupljeni oko Vlade Gotovca). Zanemareni su tako mediji, bez kojih – to se može i tvrditi i dokazati – Hrvatsko proljeće ne bi bilo ono što je bilo ili ne bi poprimilo razmjere koje je objektivno imalo. Reformsko razdoblje otvara nove prostore slobode, poglavito slobode izražavanja i novinstva do razmjera tada neviđenih u Jugoslaviji i socijalističkom bloku. To je razdoblje stvaranja najvažnijih programskih listova i časopisa (Hrvatski tjednik, HGG, Hrvatsko sveučilište, Kritika, Omladinski tjednik, Studentski list, Telegram, a na svoj način i filozofski časopis Praxis) i velike slobode u svim medijima. Vjesnik, Vjesnik u srijedu i drugi listovi, kao i središnje katoličko glasilo Glas koncila, prenosili su oštra zapažanja mnogih reformnih novinara.

Bitni prigovori političkih moćnika novinarima u to vrijeme svode se na „nedovoljnu budnost i neborbenost prema antisocijalističkim snagama, posebno prema nacionalizmu i šovinizmu“. Međutim, glavni mediji u nas – tu posebno ističem VjesnikVUS i RTV Zagreb – borili su se u datim uvjetima, prije svega, protiv ograničavanja slobode štampe i kontrole izvan samih medija, upozoravajući da mnoge deformacije ne proizlaze iz samostalnosti medija već obrnuto – iz starih odnosa i još ne sasvim presječenih kanala manipuliranja štampom. Smatrali su da osposobljavanjem novinara za uspješniju bitku na idejnoj fronti – a to je bila i bitka za nove odnose, u to vrijeme u transformaciji političke moći i njezine zamjene samoupravnim mehanizmima – štampa može dati prilog daljoj demokratizaciji društva u cjelini.

Ulogu Hrvatskog novinarskog društva u događajima iz 1971. moramo procijeniti višeslojno. Neke ocjene površne su i dijelom netočne. U prvom redu, najveći dio angažiranih novinara u Hrvatskoj podupirao je ideje o decentralizaciji i jačanju samoupravnih mehanizama, jer je to bio jedini legalni (i mogući) put borbe za nove odnose u društvu. Taj svoj stav novinari su iskazali i izborom predsjednika Društva, u lipnju 1971, kada je na to mjesto izabran tadašnji glavni urednik VUS-a Krešo Džeba. Hrvatski novinari svesrdno su se i odgovorno zalagali za liberalizaciju i tržišne odnose. Politika je bila jedino sredstvo da te ideje uđu u javnost, pa otuda i njihova veća eksponiranost.

Drugi dio djelovanja DNH odnosi se na razdoblje između Karađorđeva i izbora novog rukovodstva. U političkoj ocjeni djelovanja DNH-a (u referatu na izvanrednoj skupštini DNH-a 12. lipnja 1972) istaknuto je „da referat dotadašnjeg Predsjedništva Novinarstvo u aktualnom trenutku ne sadrži elemente koji bi omogućili da se da prava politička ocjena djelovanja Društva i njegovih tijela prije i poslije 21. sjednice Predsjedništva SKJ“.

Tadašnje osakaćeno rukovodstvo (bez predsjednika koji je dao ostavku 8. siječnja 1972) pokušalo je održati legalitet Statuta DNH-a, ne upuštajući se u suđenje pojedincima, ma koliko ih prozivali na skupovima društveno-političkih organizacija. Stav tadašnjeg rukovodstva DNH-a bio je da se odluka o odgovornosti i odnosu prema svojim novinarima prepusti svakom aktivu, koji je mogao – opet na osnovi Statuta DNH-a, donositi samostalne odluke. Istina, tri su novinara isključena iz DNH-a, ali to je učinio tadašnji Sud časti isključivo na prijedlog njihovih aktiva, a ne na poticaje iz Predsjedništva DNH-a ili drugih organa.

Na spomenutoj izvanrednoj skupštini DNH-a, kada dolazi i do promjene rukovodstva, jasno je rečeno: izuzev tri spomenuta slučaja, prijedlozi za postupak protiv takvih pojedinaca nisu do danas podnijeti ni od strane njihovih aktiva ni od bilo koje druge organizacije ili organa DNH-a. Posebno treba naglasiti da nijedan novinar, osim spomenute trojke, u tom razdoblju nije kažnjen sa strane DNH-a. I to treba također javno reći, jer i o tome ima povremenih nesuglasja.

Novo rukovodstvo DNH-a takvo je stajalište nazvalo „pasivnošću, zbunjenošću i odsustvom energičnog nastojanja u rukovodećim organima DNH da se izvrši kritičko preispitivanje vlastitog ponašanja i djelovanja u proteklom razdoblju“. Stajalište Društva da se cjelokupna aktivnost prepusti aktivima, odnosno da se ona odvija isključivo u bazi, ocijenjeno je, nije u duhu Statuta i političkoj praksi u tim presudnim trenucima, a nije odražavalo ni zahtjeve najširega kruga članstva.

Tadašnje Predsjedništvo DNH-a je, međutim, iznijelo stajalište da u organima DNH-a nije bilo kontrarevolucionarnog djelovanja, ni u formi nacionalizma, ni u nekom drugom obliku. I to je bila temeljna platforma s koje se djelovalo. Takvo je stajalište Društvo izrazilo i u dokumentu koji nosi datum 4. lipnja 1972. i koji je predložen na izvanrednoj skupštini DNH-a kao službeni materijal dotadašnjeg rukovodstva.

U objavljenom manifestu 50 najvećih narodnih neprijatelja našla su se imena osmorice istaknutih novinara i cijela lista proskribiranih glasila. Zabranjen je Studentski list. Ugašeni su brojni drugi listovi. Brojnim su tiskovinama promijenjena uredništva. Iako nije proglašena, uvedena je cenzura. Karađorđevo nije bila procedura, nego izravni državni udar protiv Hrvatske, uz ostalo i na progresivne medije i angažirane novinare.

Činjenica je da se od obračuna s novinarima u najvažnijim medijima hrvatsko novinarstvo nije oporavilo punih deset godina. Istraga protiv velikoga broja novinara, zatim zabrana djelovanja tih novinara na novinarskim poslovima i podulja crna lista najbolje svjedoče o toj tezi. Iz današnjeg kuta, usuđujem se reći da ni s jednom društvenom grupacijom obračun nije bio tako žestok i protkan logikom da ideološkog neprijatelja treba potpuno onemogućiti. I to treba javno reći, bez obzira na različite interpretacije zbog čega je do toga došlo. Na crnoj listi bit će 170 novinara i publicista. Nitko od progonjenih proljećara nije prihvatio suradnju s režimom represije niti je tražio milost od njega. Hrvatsko proljeće pokazalo je da se sloboda medija ne stječe olako. Da se za nju treba zalagati i žrtvovati. Da pluralistička Hrvatska podrazumijeva borbu i neslaganje u mišljenjima, uz nužnu snošljivost prema onima koji drukčije misle.

Pouke Hrvatskog proljeća

To su neke od pouka koje nosi cjelokupni proces borbe za slobodu javne riječi, što znači za demokratizaciju društva u cjelini, koji nije započeo tek u proljeće 1971. i koji ni do danas nije dovršen. Prvo, Hrvatska je najbrže napredovala kada je imala punu slobodu javne riječi. I drugo, kad je ta sloboda ugušena spregom političara, državnih i paradržavnih centara moći i tajnih službi – naučila nas je promišljati totalitarizam. Analitičari kolapsa boljševizma u Srednjoj Europi postavili su 1989. pitanje: Ako je 1989. značila konačni kraj boljševizma, gdje je početak toga kraja? I ustvrdili su da je to bilo u Istočnoj Njemačkoj pobunom 1953, u Mađarskoj 1956, u Poljskoj 1956. i 1980, u Čehoslovačkoj 1968. U Hrvatskoj je to bilo Hrvatsko proljeće. Tada je postalo svima jasno da jugoboljševizam neće preživjeti. Tomu je uvelike pridonijelo hrvatsko novinstvo i publicistika. „Sjetva 1971. dala je žetvu 1991.“, često je isticao Božidar Novak.

Obračun s Hrvatima rezultirao je tzv. hrvatskom šutnjom, koja je prekinuta novim demokratskim pokretom potkraj 1980-ih, koji je konačno doveo do državnog osamostaljenja Hrvatske.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp