Društvena otuđenost ljudi doprinosi njihovom osjećaju izoliranosti što je ova pandemija još dodatno produbila. Evo što je Mattias Desmet rekao o društvenom fenomenu ritualnog zajedništva koje se u vrijeme pandemije postiže slijepom sljedbom mjera, što otuđene pojedince pretvara u združeno mnoštvo posvećeno nekim tobože istim ciljevima.

Mattias Desmet predavač je psihoanalitičke psihoterapije na Odjelu za psihoanalizu i kliničko savjetovanje Sveučilišta u Gentu. Istraživanje na odjelu ima snažan klinički i praktični fokus. Mattias i sam radi kao klinički psiholog u privatnoj praksi. U svom istraživačkom programu fokusira se na proces i ishod psihoanalitičke psihoterapije. Na metodološkoj razini kombinira metodologiju pojedinačnog slučaja s randomiziranim grupnim dizajnom i kvantitativnu s kvalitativnom procjenom. Tijekom pandemije u brojnim je intervjuima objasnio fenomen lažnog zbližavanja ljudi, isključivo iz njihove želje da budu dio rituala koje prakticira većina. Lažna pripadnost nekoj grupi daje ljudima lažni osjećaj sigurnosti i povezanosti s drugim ljudima. No, pitanje je koliko bi netko tko nosi masku uistinu i pomogao nekom drugom tko nosi masku, samo zato što oboje nose iste maske i prakticiraju iste rituale…

Evo kako Mattias Desmet gleda na učinke pandemije na društvo, odnosno na ponašanje ljudi s psihološkog i sociološkog aspekta:

„Nedostatak društvenih veza najvažniji je uvjet koji mora biti ispunjen kako bi se pojavila masovna formacija i to je definitivno ispunjeno u godinama prije korona krize. Na primjer, američki kirurg je spomenuo kako nije bilo epidemije usamljenosti u SAD-u, a u Velikoj Britaniji premijerka Theresa May imenovala je ministra za usamljenost jer je priznala da je obujam problema takav da je to uvijek najvažniji uvjet.

Mnogi ljudi osjećaju se izolirano u društvenom smislu. Što se više ljudi osjećaju društveno izoliranima, to su intenzivniji procesi formiranja mase, a onda iz ovog stanja slijedi nedostatak smisla – odnosno značenja i smisla. Kada se ljudi osjećaju društveno izoliranima, budući da su u svojoj biti društvena bića, obično će iskusiti nedostatak smisla i značenja u životu, počet će se pitati za što žive, a onda iz ova dva stanja slijedi treće stanje, a to su visoke razine tzv. slobodno-lebdeće anksioznosti. Slobodno-lebdeća anksioznost je vrsta anksioznosti koja nije povezana s mentalnom predstavom, što znači da se ljudi osjećaju anksiozno, a ne znaju zbog čega se tako osjećaju.

Za razliku od toga, ako ljudi osjećaju anksioznost od recimo opasne životinje, opasnog psa, oni znaju za što su zabrinuti i mogu kontrolirati tu anksioznost tako što će razviti strategiju za bijeg od objekta anksioznosti. Ali ako ne znate zbog čega ste zabrinuti, ne možete to ni kontrolirati, ne možete kontrolirati strah. A onda iza ova prva tri uvjeta slijedi četvrti, posljednji a to su visoke razine slobodno-lebdeće frustracije i agresije.

Dakle, ljudi, kada se osjećaju društveno izolirano, osjećaju nedostatak smisla, što rezultira time da se stalno osjećaju anksiozno, a da ne znaju zašto se tako osjećaju. Postaju frustrirani i agresivni bez znanja zbog čega se osjećaju frustrirano i agresivno. To su ta četiri osnovna uvjeta.

Ako je populacija društva u ovakvom stanju, onda ono postaje plodno tlo za formiranje mase i to možemo vidjeti iz povijesnih primjera, kao što su masovne formacije velikih razmjera u SSSR-u neposredno prije uspona SSSR-a i neposredno prije uspona nacističke Njemačke. Tada su ova četiri uvjeta bila ispunjena i onda se događa ovo formiranje masa velikih razmjera. To su proučavali veliki znanstvenici kao što su socijalni psiholog i liječnik Gustave Le Bon koji se smatra osnivačem psihologije masa, William McDougall, književnik Elias Canetti, filozofkinja Hannah Arendt, a zatim i brojni eksperimentalni psiholozi…

Ne bih znao zašto takav pojam ili pojava ne bi postojali. To je vrlo teško. Logika procesa je vrlo jasna, jer kada se ova četiri uvjeta ispune i narativ se distribuira u društvu koji ukazuje na objekt anksioznosti i daje strategiju za suočavanje s tim istim objektom anksioznosti, onda se ova slobodno-lebdeća anksioznost spaja s objektom anksioznosti u narativu i postoji ogromna spremnost stanovništva da sudjeluje u strategiji za suočavanje s objektom straha.

Dakle, ljudi započinji herojsku bitku s objektom anksioznosti i na taj način su u stanju mentalno kontrolirati svoj strah. A u isto vrijeme se pojavljuje nova vrsta društvene veze, to je kolektivna društvena veza. Ova nova društvena veza je pravi razlog zašto ljudi prihvaćaju narativ. To je zato što ih vodi ka društvenoj vezi, a ne zato što je taj narativ ispravan ili logičan. To je samo zato što ih to vodi ka društvenom povezivanju. To objašnjava zašto ga, čak i onda kada narativ postane krajnje apsurdan i očigledno pogrešan, ljudi nastavljaju prihvaćati, ljudi se nastavljaju slagati s tim jer to vodi ovoj novoj solidarnosti, ovoj novoj vrsti ovoga građanstva.

Možemo čak reći – što su mjere i narativ apsurdniji, veći dio populacije, to je prilično malo, oko 25-30%, to će im ovaj dio populacije više aplaudirati, samo zato što korona mjere postaju neka vrsta rituala kroz koje pojedinac pokazuje da je kolektivu važnija solidarnost od njegovih individualnih interesa. I to je ono što nazivamo ritualnim ponašanjem.

Ritual je vrsta ponašanja koja nema pragmatično značenje. Ritualnim ponašanjem pokazujemo kako smo spremni na naša pojedinačnu žrtvu dijela naših individualnih interesa u korist grupe. Dakle, to je psihološka funkcija za određeni dio populacije i to objašnjava zašto se ljudi, bez obzira na to koliko su mjere i narativ apsurdni, nastavljaju u to upuštati.

Od početka pandemije uvijek sam primjećivao da postoji tendencija da se dramatično precjenjuje opasnost od virusa. A bilo je tu još nešto važno, naime od početka nije postojala odgovarajuća analiza gubitka i koristi. Kao da nije bila uzeta u obzir kolateralna šteta na cjelokupno društvo koja će biti izazvana mjerama. Nitko se nije zapitao – neće li lijek biti gori od bolesti? Kao da niti stručnjaci, ni građani nisu primijetili da postoji rizik od ogromne kolateralne štete, a ona bi vrlo vjerojatno mogla biti još gora od štete od samog virusa…“