Ne čudi da se u vremenu u kojemu se u tiskanim medijima i na portalima manje više čitaju samo naslovi, svi osjećaju kao da su izabrani u – naslovna zvanja. Dio je to vremena u kojemu je staromodnim postalo svako mišljenje koje se ne može izraziti grafikom ili brojem. ‘Dijagonalno čitanje’ ustupilo je mjesto dijagonalnom čitanju naslova. Proces čitanja ubrzan je tako do neshvatljivih razina. No, nije to jedina promjena.

Ne objavljuju se više ni u znanstvenim časopisima misaoni tekstovi, nego nešto što više sliči na oglase o namjeri ili dobroj volji da se o nečemu misli. Zbir citata u tekstu i u fusnotama jednak je zbiru nepoznanica o razlogu njihova uvrštavanja u tekst. Sve je postalo namjera. Bitno je ‘biti na putu’ Pozamašan broj tako sročenih namjera postaje knjiga, a oglašivač autor.

Kada ‘oglašivačko mišljenje’ dođe na stol nekome tko je prošao neku školu mišljenja, pojavit će se niz pitanja:

Kako razumjeti oglašavanje najave da će se misliti (jer se zapravo mišljenje tek najavljuje)?

Kako znati gdje prestaje najava mišljenja, a počinje neka vrsta psihoze koja zahtijeva dijagnozu (jer je nevjerojatno da to marketinško mišljenje ne vidi da ne vidi)?

Kako oglašivaču prigovoriti da ne misli ako mu to nije ni bila namjera?

I tako dalje.

Nakon nekoliko tako ukoričenih knjiga s atraktivnim naslovima, oglašivač (koji inače čita samo naslove) postaje kvalificiran da ga izaberu u – naslovno zvanje. Tako izabran On se osjeća Odabranim. Ulazi u Matricu i postaje neuništiv.

Kada se pak dokaže u Matrici, čitač naslova izabran u naslovno zvanje biva biran na neku funkciju u instituciji zvučnoga imena (naslova). Čitanje naslova tako se pokazuje unosnim za znanstvenu karijeru a reduciranje sadržaja na nečitljiv naslov sjajnom metodom za razotkrivanje suvremenih metoda znanstvenog napredovanja.

Naime tada se obično dogodi da  netko iz medija ipak pročita neke od ukoričenih oglasa (ukoričenih u knjigu impozantno dugog naslova), pa sam oglašivač postane naslov kao takav. U medijima naravno. Onim istim koji su problem stvorili oblikujući zavodljive naslove.

Nova disciplina misaone olimpijade postala je tako ismijavanje ukoričenih oglasa ljudi koji su čitajući samo naslove, preko naslovnog zvanja –  stigli do sebe kao u-naslov-postavljenoga- bića.

Biti u naslovu znači sabrati svojim imenom sve nepročitano i nepromišljeno. U naslovu se obično biva jer još nije verificirana metoda proizvodnje samoosjećaja srama zbog izbora u naslovna zvanja na temelju čitanja naslova. Oglašivači vlastitih tekstova naime pozivaju se na, inače točnu, činjenici da oni objavljuju samo oglase. Nije njihov problem ako netko iz visoke politike ne treba misaone nego oglašivački umišljene osobe. Nije oglašivač kriv ako netko odozgo ne zna pročitati na osobi ništa više od kravate, imena i prezimena.

Što znači misliti u takvom vremenu ili kako nazvati osobu koja u takvom vremenu pokušava ‘svoje vrijeme obuhvatiti mislima’?

Je li riječ o staromodnoj duši koja uzalud propituje kako funkcioniraju duše (kojih više nema). Je li riječ o ljubitelju starina kraj čijeg dućana ne osvrćući se prolaze dvonošci sa slušalicama u ušima s malim ekrana pred hipnotiziranim očima?

Čitam ovih dana naslove o tome kako se još jedna uredno vezana kravata ne srami svojih oglašivačkih tekstova na temelju kojih je došla do izbora u naslovno zvanje, a onda i dalje i više – na visoku funkciju. Površno sam preletio preko teksta. Iz opreza.

Da sam pročitao cijeli tekst, vjerojatno bih spalio svoje diplome, posuo se pepelom vlastitih kritika tuđih tekstova i ubio u sebi svaku pomisao na to da bih ikada u budućnosti možda poželio o nečemu – misliti.