Teatar apsurda


Preboljenje – 300 eura, status cijepljenog s dvije doze – 500 eura.

To mi je jučer ponuđeno, kao jednom od nesretnika koji još nisu službeno preboljeli ovaj virus. Što je prvi apsurd, činjenica da mnogi ljudi proklinju sudbinu ako su zdravi.

Igla mi nije opcija, testirao se (osim u šali neki dan testom za trudnoću, da vas nasmijem) nisam nikada. Prvo smatram za svoju osobnu zdravstvenu situaciju nepotrebnim rizikom, dok u drugom odbijam sudjelovati iz niza razloga:


  1. Ne pristajem na princip u kojem nekome moram svaka 2-3 dana bez ikakvih simptoma dokazivati svoje zdravlje;

  2. Svi testovi koje priznaju su dokazano i evidentirano nepouzdani, dok jedini pouzdani – antitijela iz krvi – ne priznaju;

  3. Odbijam sudjelovati u besramnom bogaćenju “ljudi od povjerenja” na testovima, kao živući svjedok prethodnog ratnog profiterstva u devedesetima;

  4. Ne želim im pomagati u friziranju brojki, što im je alibi da nam još više uništavaju poslove, psihe, živote…

Apsurd drugi.

Treći apsurd proizlazi iz činjenice da me moji principi puno koštaju već sada. Više od dva mjeseca ne radim, što znači da su mi primanja nikakva. Što znači da kasnim s plaćanjem obaveza. Što me dovodi u opasnost od začaranog kruga blokada i ovrha, u kojima grcaju deseci tisuća ljudi u Hrvatskoj. Što znači da će u konačnici cijenu mojih principa plaćati moja obitelj. Što znači da ne mogu spavati ni jesti, zbog čega mi trpi zdravlje. Što znači da ću trebati u bolnicu, u koju ne mogu ući jer imam krivu bolest.

U međuvremenu, najavljuje se i testiranje djece u školama, što proizlazi iz činjenice da su političkom odlukom počeli rezultatima PCR testova pribrojavati i rezultate antigenskih. I time preko noći višestruko povećali broj “slučajeva”.

Apsurd broj četiri.

Do 16. studenog sam svaki tjedan s nastavom obišao šest područnih škola. U njima nema: toaletnog papira, ni papira za crtanje. U nekima nema interneta. U dvije nema – pitke vode. Ali testova će biti, u to ne sumnjam. Jer se prioriteti moraju znati.

Peti apsurd.

Za 300 eura mogu unajmiti pola godine slobode i rada u pozivu za koji sam se pet godina školovao i jedanaest godina usavršavao. Za 500 eura mogu unajmiti godinu dana dostojanstvenog života.


I to je isključivo kolektivnim sudjelovanjem stada u teatru apsurda postala najjeftinija opcija, što je apsurd broj šest. To što većina ne vidi da ovo neće stati, niti imati kraja dok se odgovornima ne stane na kraj je sedmi, a osmi je ako sudjelujete unatoč tome što to vidite.

Deveti je što će oni koji se zaklinju da su njihova djeca granica koju neće državi dozvoliti prijeći, šutke za deset dana svoju djecu poslati u školu na testiranje.

Deseti je to što, kada jednog dana ovo završi i diljem svijeta krene robija za odgovorne, u ovoj priči neće odgovarati nitko.

1 i 11-sti…

Ako ne postoji zajednički otpor te smo kao pojedinci na vjetrometini izbora između kupovanja slobode svakih 6-12 mjeseci od nekoga tko će za to spremiti par stotina eura u džep i povijanja partijskoj masturbaciji mjera kroz koju će neka njihova ljiga spremiti milijune – javite mi u inbox tko piše preboljenje za manje od 300. Plaćam drage volje, samo da uskratim gamadi jedan gram zlata na dvorcu u kojem će živjeti.

Usput mi javite i gdje živi Meketava, da ju odem pitati koliki je njen postotak od svih tih milijuna testova.


Jer ovo je država a la Čermak,

a mi ostali možemo za Denmark.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp