Dietrich Bonhoeffer (Wroclaw, Poljska 1906. – Flossenburg 1945.) bio je njemački protestantski pastor, teolog, veliki borac protiv nacizma. Jedan je od osnivača Ispovjedne Crkve, kršćanskog pokret otpora nacizmu. Bonhoeffer je bio jedan od najznačajnijih teologa prve polovice dvadesetog stoljeća, a njegov je utjecaj posebno jačao nakon njegove smrti. Naime od 1933. godine bio se aktivno uključio u borbu protiv nacionalsocijalizma te je bio jedan od najistaknutijih predstavnika Ispovjedne crkve koja se žestoko protivila sprezi Evangeličke crkve u Njemačkoj s nacistima. Sudjelovao je u nastanku Barmenske deklaracije, jednog od najznačajnijih crkvenih dokumenata 20. stoljeća. Od 1939. – 1941. godine bio je na studijskom putovanju u SAD, no potom se vratio i odlučio pridružiti grupi koja je planirala atentat na Hitlera. Godine 1945. ubijen je u logoru Flossenburgu od strane nacista.

Jedan njegov esej danas je ponovno popularan. Očito ne bez razloga. Ljudi se osjećaju dezorijentirano i zbunjeno. Žive u strahu koji se u njih uvukao. U njegovim riječima prepoznajemo riječi koje bi mogle biti napisane i danas, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazimo kao prevarena ljudska vrsta i to samo zato što smo bili naivni i dozvolili takav razvoj situacije, umjesto da smo učinili nešto da to spriječimo u korijenu na bilo koji način.

Previše je danas gluposti. Premalo je pameti. Naime, pitajući se kako je moguće da toliki broj ljudi bude zaveden nacističkom ideologijom i kako je moguće da skoro čitava nacija podlegne sumanutim i krvoločnim Hitlerovim idejama, Dietrich Bonhoeffer napisao je ovaj zadivljujući esej u kojem analizira fenomen ljudske gluposti za koju je bio uvjeren kako je opasnija i razornija od samog zla.

Evo što je napisao Dietrich Bonhoeffer:

„Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego što je zlo. Protiv zla se možemo buniti, ono se može razotkriti, u slučaju nužde i spriječiti silom; zlo uvijek u sebi nosi i klicu vlastitog uništenja zato što kod ljudi barem izaziva nelagodu. Protiv gluposti smo nemoćni. Tu ne možemo ništa postići protestima ili silom; argumenti ne vrijede, u činjenice koje govore protiv prethodno oformljenih mišljenja jednostavno nitko ne vjeruje – u takvim slučajevima je glupan čak i kritičan…

Osim toga glupan je, za razliku od zločinca, u potpunosti zadovoljan samim sobom: da, on je čak i opasan zato što se lako razdraži i prelazi u napad. Stoga moramo biti obazriviji s glupanom nego sa zlim čovjekom. Nikada više ne treba pokušavati glupana uvjeriti argumentima, to je besmisleno i opasno.

Da bismo znali kako izaći na kraj s glupošću, moramo pokušati shvatiti njenu bit. Jedno je sigurno: ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Ima ljudi intelektualno veoma dobro opremljenih, koji su glupi, i intelektualno usporenih koji su sve samo ne glupi. To, na vlastito iznenađenje, otkrivamo u određenim situacijama.

Utisak da je glupost urođena slabost nije tako jak kao onaj da ljude u određenim situacijama načine glupima, tj. da sami dopuštaju biti zaglupljeni.

I možemo vidjeti da ljudi koji žive odvojeno od ostalih, usamljeni, tu manu rjeđe posjeduju nego ljudi ili grupe ljudi koji imaju potrebu za druženjem ili su na to upućeni.

Čini se, dakle, da je glupost više sociološki nego psihološki problem. Ona je rezultat djelovanja izvjesnih povijesnih okolnosti na čovjeka, psihološki fenomen koji prati određene vanjske prilike.

Ako to razmotrimo malo detaljnije, pokazuje se da svaki jak vanjski razvoj sile političkog ili vjerskog tipa pogađa veliki broj ljudi glupošću. Da, to gotovo zvuči kao neki socio-psihološki zakon. Moć jednih zavisi od gluposti drugih. Nikada, međutim, neke ljudske sposobnosti, na primjer intelektualne, ne bivaju umanjene niti nestaju, već prevlađujući utisak koji razvoj moći ostavlja na određene ljude oduzima njihovu samostalnost – oni, manje ili više nesvjesno, odustaju od samostalnosti u situaciji u kojoj se nalaze.

Činjenica da je glupan često i tvrdoglav, ne smije da nas zavede da povjerujemo da je samostalan. Već u razgovoru s njim primjećujemo da nemamo posla s njim osobno, već sa sloganima, parolama itd. koji su ga potpuno zarobili. On je zaposjednut, zaslijepljen, zloupotrijebljen i zlostavljan u cijelom svom biću. On je pretvoren u instrument bez volje i tako je u stanju činiti sve moguće zlo, a istovremeno nije u stanju spoznati ga kao zlo. Ovdje leži opasnost od demonske zloupotrebe, koja čovjeka može zauvijek uništiti.“