Kada se prisjetim svog života i osvrnem na sve ono što me proganjalo i osnaživalo moju volju da radim na sebi, vidim da uistinu i nisam imao nekog izbora. Vidim da se nisam mogao izvući iz inspiracije da to učinim, da navlačim na sebe odijela ratnika, istraživača, duhovnjaka (koje god da je trebalo), onoga koji stalno traga za smislom, čemu sve ovo, zašto patnja i bol, što moram učiniti i zašto to moram učiniti. Inspiracija je poput mrvica kruha koje smo nekad davno ostavili za sobom i sada za njima hodamo.
Ljubav nam pomaže da joj se otvorimo, da je budemo spremni primiti i da ne odlutamo s njezinih tragova.
Ako vam inspiracija kaže da napišete knjigu o svom životnom iskustvu, o PUL-u, o Ho’oponoponu, bilo bi dobro to i učiniti, jer će vas ona povremeno hraniti tijekom procesa, neće vas napustiti, baš kao ni Ljubav.
Nastavljat će dolaziti nadogradnja i tako vam omogućiti da rastete kao svijest, da učite o sebi i svom potencijalu kao bića od Ljubavi. Jer, sve su to samo alati za rad na sebi, za osvještavanje svoje božanske prirode – i knjiga, i rad, i svi poslovi koje radite, a inspiracija ih vam je donijela.
Tako, iako je inspiracija sama po sebi tek jedan list, a opet cijela šuma iznad nas, ipak, kada se pokrenemo i jednom donesemo odluku da ćemo nešto učiniti, tada je dozivamo. To je zato što dopuštamo mogućnost da je ona sada i ovdje, u našoj blizini i da može nadahnuti naš život. Kad postavimo sebi pitanje “Tko sam ja?”, to je primjer dozivanja inspiracije da nas usluži i izazove duel između nas i tog pitanja.
Kad ona jednom dođe, a mi je prihvatimo, slamat ćemo polako svoje unutarnje otpore, zbližiti se s nečim vrlo apstraktnim, osvijestit ćemo njezino božansko porijeklo, jednako kao što prakticiranjem Ljubavi prema sebi osvještavamo svoje božansko porijeklo.
Cijeli taj odnos inspiracija će stalno podržavati, zajedno s Ljubavlju, jer sve to vodi prema stapanju u Jedno. – “Ljubav u knjizi”