U životu nikada ne bismo smjeli ići linijom manjeg otpora i pristajati na sve što nam se naređuje. Zašto to uporno činimo? Zašto bespogovorno pristajemo na pravila ponašanja koja nam se nameću? Tko je taj čovjek koji nam može narediti kako ćemo živjeti i kako ćemo se ponašati? Što ako je taj čovjek koji nam to naređuje čovjek opakih namjera? Namjera je ta koja je bitna. Krajnji cilj. Uvijek se trebamo pitati – zašto netko čini to što čini i s kojim ciljem?
Ljudi koji na sve moguće načine dolaze na pozicije moći, odnosno na vlast nisu ni mjerodavni, ni kvalificirani da bi nekome nešto naređivali. Oni su samo ljudi koji su se našli na tim pozicijama, a zaboravljaju da vrlo lako s tih visokih pozicija mogu i sići, kada narod koji ima moć u svojim rukama tako odluči.
Svako malo možemo pročitati kako se uvode nove mjere i kazne za neposlušne građane iz zemalja sa strogim represivnim mjerama u kojima mogu živjeti još samo pokoreni poslušnici. Zaboravljamo da je ključ u našoj neposlušnosti. U našem propitivanju zakona koji se donose. U našem nepristajanju na poslušnostt. U našem prestanku s bespogovornim pristajanjem na sve što se od nas očekuje.
„Prestanite s pristajanjem i dobit ćete vašu slobodu nazad. Nastavite li s pristajanjem, bit će vam oduzeta sva sloboda, sve dok posljednji njezini ostaci više ne budu vidljivi.“, rekao je David Icke.
Obično se ljudi pitaju – kada će nas NETKO izvući iz ove ili one krize. To je potpuno krivo razmišljanje, smatra Icke. Umjesto toga, trebali bismo se pitati – Kako ću se JA izvući iz ovoga? Kako ćemo se MI izvući iz ovoga? Ali, svi se i opet pitaju – kako će nas NETKO drugi izvući. No, prava je istina da nas nitko neće izvući niti iz jedne krize ako se sami iz nje ne izvučemo. Razmišljajmo stoga o tome kako da ovo riješimo? Što je uzrok problema?
„Pristajanje, moramo prestati s pristajanjem i vratiti našu moć u naše ruke umjesto da je bespogovorno predajemo drugima u ruke.“ (Icke) Što radimo kada svoju moć predajemo političarima u ruke? Mislimo kako će oni nešto promijeniti. Neće. Doći će na vlast i uvijek će samo gledati sebe, kao i do sada. Mi svoju moć za promjenom uporno dajemo nekom drugom u ruke. Zašto?
David Icke uporno nas upozorava: „Vratite moć u svoje ruke, utječite na svoj život sami i tada ćete shvatiti koliko moći zaista imate u usporedbi s onim koliko ste mislili da imate jer cijeli psihološki trik ovog kulta u svim njegovim oblicima je u tome da nas uvjeri kako NEMAMO moć.“
S obzirom da su tijekom pandemije mnoge stvari isplivale na površinu i postale vidljivije, poput agende Novog svjetskog poretka i Velikog reseta, možda upravo sada imamo veliku šansu da se ovaj svijet promijeni na bolje. Nakon što smo otkrili gdje je moć i spoznali da je ona u nama, možda smo dobili jedinstvenu prigodu „da se napokon ukloni ovaj izvor manipulacije, kontrole i devijantnosti“. Sada je doista namjera moćnika vrlo otvoreno izložena u javnosti, ali bit će potrebno mnogo hrabrosti, mnogo kičme da se svemu tome suprotstavimo. Mnogi ljudi će morati skupiti hrabrost i onda svi zajedno možemo učiniti nešto po tom pitanju.
Moramo vjerovati u sebe i moramo znati da možemo mijenjati svijet ukoliko to želimo. Svatko od nas ima moć u sebi. Moć koje nije svjestan. Ali, ako se nastavimo ponašati ovako kako se ponašamo kada pristajemo na sve, jer tako netko s pozicije moći kaže, jer tako mora biti (tko kaže da mora…) kao da smo izgubljeni slučajevi, to u konačnici neće biti dobro ni za koga od nas. Jer, nismo izgubljeni slučajevi. Sve više ljudi postaje svjesno svoje moći. Sve se više ljudi mijenja.
„Ono što se sada događa je san. Broj ljudi koji preispituju svoj život iz dana u dan raste, oni preispituju sebe, oni preispituju prirodu onoga što jesu, oni preispituju prirodu svoje vlastite moći. Oni procjenjuju kamo ide ovaj svijet i tko je od nas posvećen kojem cilju.“
Ova represija kojoj smo izloženi tu je zato jer je većina ljudi pristala na nju. I svi se već dvije godine vesele danu kada će sve to proći, pa počinju rečenice sa sljedećim riječima – „jednoga dana kada sve ovo prođe“, ali pravo je pitanje – hoće li uopće proći i hoće li ikada više sve biti isto kao što je bilo i prije „svega toga“? I, što ako „sve ovo“ nikada ne prođe? Što onda? Živimo u vremenu stalnog iščekivanja koje ne prestaje. A, život ide. Dani prolaze. Odlaze u nepovrat. Jer, ovo nije gotovo, još nije gotovo i neće tako skoro ni biti. I zato, moramo nastaviti ići putem kojim smo krenuli. Moramo nastaviti uzimati moć u svoje ruke kako bismo shvatili da će sve ovo proći kada MI tako odlučimo.
