Naši preci, osim što nam ostavljaju programe i sjećanja, ostavljaju nam i poklone. Znate li prepoznati poklon koji ste dobili od nekog pretka ili roditelja? Nešto što vas definira, što vam pruža podršku i gura kroz život?

 Moj otac bio je alkoholičar i nasilnik, vrlo brutalna osoba. Nikad ga nisam upoznao, a živio je 300 metara zračne udaljenosti od mene. Ipak, poklon koji mi je ostavio jest njegovo prezime. Ono me definiralo kao čovjeka, podržalo me i nametnulo putanju mojeg života. Pružilo mi je priliku da otpustim.

Mogu slobodno reći da je istinski zaživjelo kao energija u mojem životu. Zato volim reći da je to njegov poklon. Poput neke zadnje geste čovjeka koji je stalno bježao od odgovornosti, a ipak, sve što je od njega ostalo predstavlja suštinu onoga što danas živim. A kada prepoznate takvo nešto, to je velika podrška koja vam pomaže da kažete ‘hvala’. Pomaže vam da skužite kako je sve povezano i ima neku čudnu, a opet smislenu logiku.

Ljubić nije često prezime, ali ima ga. No, meni je ono poput onog crvenog pečata od voska kojim se nekada štitilo pismo. Ljubav kao štit i u praktičnom smislu. I’ve got Ljubić written all over me.